Ako bi vas neko pitao da navedete naziv prvog filma u istoriji koji sadrži kompjutersku grafiku, misli bi vas sigurno odvele do nekog naučno-fantastičnog ostvarenja. Ipak, prije 60 godina američki grafički dizajner Sol Bas integrisao je spiralne motive u uvodne kadrove maestralnog filma „Vertigo“, ne bi li nam već na početku pomutio razum.
Saradnja Alfreda Hičkoka i fenomenalnog Basa, kreatora najčuvenijih filmskih postera iz tog vremena, bez sumnje je jedna od najprepoznatljivijih u istoriji sedme umjetnosti. Bez Basovog dodatka Hičkokovoj lucidnoj viziji „Vertigo“ nikada ne bi bio isti.
Hladni tuš
„Vertigo“ je sada nezaobilazni noarski klasik, ali nakon premijernog prikazivanja 9. maja 1958. u Americi, dočekan je hladnim tušem. Hičkokovo ostvarenje nije se dopalo ni publici ni kritičarima.
Hičkok je, što je tipično za njega, tražio krivca na pogrešnom mjestu. Svalio je sve na Džejmsa Stjuarta i Kim Novak. Glumački duo nije mu bio po volji ni uoči snimanja. Prvo mu je smetao Stjuartov broj godina, pa je Novak bila nepodesna za ulogu (čitaj: želio je Veru Majls). Da narcisoidni Hičkok ne može da zaboravi, govori i činjenica da je ovo bio posljednji film na kojem je sarađivao sa Stjuartom!
Naravno, režiser nikako nije bio u pravu. Hemija između Stjuarta i Novak i dan-danas vodi glavnu riječ kad god se pomene „Vertigo“. Međutim, kao i u svim Hičkokovim filmovima, i ovo ostvarenje nosi njegov prepoznatljivi potpis.
Jedan od ključnih kadrova filma „Vertigo“ je čudnjikavi talasasti zum kamere od kog se većini gledalaca na premijeri u San Francisku sigurno zavrtjelo u glavi. Zanimljivo i tipično hičkokovski, scena je tehnički urađena po režiserovom sjećanju na žurku tokom koje je pao u nesvijest!
Bez odgovora
Kritičari su godinama ponavljali kako je „Vertigo“ previše komplikovan film, a pojedini istu pjesmu pjevaju i dan-danas. Možda i jeste. Možda je mračni maestro mogao sve da sabije u manje kadrova i priče. A možda su kritičari pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina jednostavno bili preokupirani nevažnim i uzaludnim pitanjima, na koje nije trebalo ni tražiti odgovor.
Ako je jedno ostvarenje poput ovog uspjelo da bude proglašeno za najbolji film svih vremena i skine sa trona „Citizen Kane“ Orsona Velsa (koji je smatrao da je ovo jedan od najgorih Hičkokovih radova) zaključak je jednostavan: za „Vertigo“ je bilo potrebno vrijeme. I mnogo manje razmišljanja. Na kraju, tu lekciju moramo da naučimo. Kada gledamo Hičkokova ostvarenja, treba da zaboravimo na konačne odgovore.
Poluiznervirani oksfordovci
Da je Hičkok volio da pomuti već završen posao i učini ga nemogućim, govori vrlo čudnjikavo uplitanje Oksforda u priču o „Vertigu“. Nakon što je film lansiran, pojavio se problem sa izrazom upotrijebljenim u nazivu. „Vertigo“ je riječ koju ljudi sa engleskog govornog područja i šire koriste kada govore o strahu od visine! Poluiznervirani oksfordovci morali su da reaguju da bi ljudi počeli da razdvajaju značenje „vrtoglavice“ i „straha od visine“.
- Akrofobija je strah od visine, a vertigo je osjećaj gubitka ravnoteže - stajalo je u zvaničnom saopštenju Univerziteta.
L. M.
