Stiven Spilberg, čelnici Kanskog festivala i njima slični mogu da se žale koliko god hoće, ali to ne mijenja činjenicu da je Netfliks promijenio pravila igre u svijetu filmske i TV produkcije. Između ostalog, otkupljivanjem i finansiranjem originalnih projekata van engleskog govornog područja, približio je mejnstrim publici mnoge kvalitetne serijale koji bi im vrlo vjerovatno promakli.
Zaslužena pozicija
Ljubitelji vrhunske televizije zahvalni su zbog otkrivanja islandskog krimi trilera „Trapped“ i fantastične njemačke naučno-fantastične misterije „Dark“, a komšije iz Hrvatske nadaju se i da će njihova serija „Novine“ dobiti zasluženu pažnju nakon što ju je otkupio ovaj striming gigant.
Ipak, nijedna od Netfliksovih serija van engleskog govornog područja nije doživjela toliki uspjeh kao brazilska distopija „3%“, prva serija na portugalskom jeziku koju je finansirao ovaj servis.
Prva sezona zaraznog šoua Pedra Agilere završila je na drugom mjestu na listi najbindžovanijih Netfliksovih serija 2017. godine. I apsolutno je zaslužila tu poziciju i aminovanje nastavka. Pedro Agilera skockao je punokrvnu trilerističnu distopiju koja ima da kaže mnogo o modernom vremenu – i učinio njenu premisu još zanimljivijom u ovogodišnjoj sezoni.
Prije nego što se pozabavimo svježijim događajima u drugom dijelu brazilske supermozgalice, prisjetimo se početka. Radnja se odvija u budućnosti u zemlji koja je podijeljena na bogato, napredno utopijsko Ostrvo (The Offshore) i siromašnu Unutrašnjost (Inland) u kojoj u nehumanim uslovima, uz minimum resursa, obitava 97 odsto stanovništva.
Estetski dodir
Da bi stanovnici Unutrašnjosti dobili šansu za život u idealno skrojenom dijelu moraju da sačekaju da napune 20 godina i uđu u Proces – specijalni test koji pokazuje da li mogu da doprinesu utopijskom društvu. Testiranje, koje vodi opasno namazani Ezekjel (Žuo Migel), sastavljen je od brutalnih zadataka koji mjere intelekt, socijalnu i emocionalnu inteligenciju ispitanika, dovodeći ih do situacija u kojima ne prezaju ni od čega da bi zgrabili obećano mjesto.
U prvoj sezoni među stotinama kandidata izdvojila se paklena četvorka koju čine Mišeli (Bjanka Komparato), Fernando (Mišel Gomes), Žoana (Veneza Oliveira) i Rafael (Rodolfo Valenći). Dvije djevojke i dva mladića, od kojih je jedan u invalidskim kolicima, imaju odlično izgrađene motivacije da pređu na drugu stranu, ali i poneku skrivenu agendu koja na momente toliko komplikuje Proces, da ga pretvara u pakao na Zemlji.
Serija će se naročito dopasti fanovima hiperrealističnih, filmova „zaprljanih“ nasiljem i lako će prepoznati estetski dodir Sezara Šarlonija, jednog od korežisera „3%“, koji je 2003. nominovan za Oskara za najboljeg direktora fotografije za fenomenalni film „City of God“ (Fernando Mejrelis, Kaća Lunđi, 2002).
Ljepota jezika
Uz pažljivo umetnute flešbekove, fenomenalne visokooktanske testove, ubjedljiv scenario, nasilnu fotografiju, „neurotičnu“ montažu i napetu muziku, kreator „3%“ sa lakoćom uspijeva da veže gledaoce za protagoniste. I što je najbolje od svega: otkriva im djeliće slagalice polako i vješto, tako da je jedna-jedina nova informacija dovoljna da zamijene strane i zavole lika protiv kog su navijali do tada.
Naravno, izuzetna gluma i energija mladih brazilskih glumaca od presudnog su značaja da biste „kupili“ Agilerin distopijski koncept. Netfliks nudi mogućnost gledanja uz englesku sinhronizaciju, ali nemojte da budete ludi. Ta opcija je presmiješna pored mogućnosti da slušate portugalski, jedan od najemotivnijih i najljepših jezika, kojim caruje riječ toliko lijepa, da je neprevodiva za ostatak svijeta – „saudađ“.
Agilera je skrojio drugu sezonu „3%“ vođen istim pravilima, ali podignutim na mnogo ambiciozniji nivo. Prva je bila posvećena psihologiji, analizi ponašanja i jedinki i mase u posebnim socio-političkim uslovima, a nastavak objašnjava na kakvim je temeljima izgrađeno društvo u okviru kog stasavaju takve generacije, zbog čega je svaka promjena iluzija, zašto su pozicija i opozicija jedno te isto i što čini svaku utopiju projektom koji je unaprijed osuđen na propast.
Trupački skok
U prvoj, osmodjelnoj sezoni nijesmo saznali skoro ništa o Ostrvu (ne računajući šokantno otkriće u finalu koje je jasno pokazalo kako imamo da otkrijemo još mnogo toga o ovom svijetu), niti smo proveli mnogo vremena u Unutrašnjosti, čiji su dronjavi, odrpani stanovnici osuđeni na vječito ništa. Novih deset epizoda ne samo što gura gledaoce da trupačke uskoče u oba svjeta i okuse dva ekstremno različita načina života, već pokazuje vrijeme prije nego što su bogoliki Osnivači stvorili i uredili ovaj distopijski svijet.
Poslije brzopoteznih mozganja iz prve sezone biće vam potrebno malo vremena da se adaptirate na mnogo kompleksniju radnju dok polako upijate fantastično skockanu scenografiju i kostimografiju – perfektno, gotovo „nacistički“ urednu na Ostrvu u kontrastu sa ljepljivom, memljivom, masnom „garniturom“ Unutrašnjosti. Odjednom shvatate da se nalazite na novoj teritoriji. Prošli ste Proces i istovremeno ispali iz njega, pa sada morate da se suočite sa novim realnostima van zidina zgrade u kojoj se odvijao test.
Najteže epizode za varenje su prva i druga, kada Aligera postavlja scenu za ispisivanje novog poglavlja na temu „Kako je propala utopija“. Srećom, Agilera je zadržao staru četvorku i nastavio vijugavi put „zidanja“ njihovih (ne)stabilnih karaktera.
Dinamika u njihovim odnosima nije ništa manje stabilna u odnosu na bombastične relacije iz prve sezone. Štoviše, na momente vam se čak čini da ni glavni likovi nijesu sigurni kojoj strani treba da pripadaju – a igraju za jednu (ili obje!) sve vrijeme.
Blato i zvijezde
Na putu do trenutnog (ili konačnog razrješenja: Netfliks još nije potvrdio snimanje treće sezone) upoznaćete i nekoliko novih likova, među kojima dominira negativka Marsela (Lajla Garin). I prisjetićete se jednog starog kog ste možda nesmotreno otpisali u prvoj sezoni – a neočekivano se pojavio u završnici jedne od najdinamičnijih epizoda.
U provokativnom finalu postaće vam jasno da je serija „3%“ zapravo mini istorija čovjekove vječite (be)smislene borbe da stvara i teži boljem i pravednijem društvu. Da svaka revolucija jede sopstvenu djecu. Da sve utopije moraju da prerastu u neku vrstu inkubatora fašizma ako misle da opstanu. Da je savršeni svijet nemoguća rabota – jer ljudski karakter jeste previše kvarljiva roba.
I tu spasa ni pomoći nema. Ostaćemo vječito zaglavljeni gradeći i rušeći naizgled idealne svjetove, sve dok nas konačno ne proguta mrak. No, vidjećete i da to i nije toliko pesimističan, niti mračan zaključak. Jer koliko god utopisti padali u blato, plemenit je i odveć ljudski, previše ljudski njihov pokušaj da dosegnu zvijezde...
Marija IVANOVIĆ
FOTO: netflix.com / yahoo.com / indiewire.com / tvtime.com
