Privilegija je biti dijete. To shvatite tek kasnije, iako vam se, dok ste mali, čini da nikada nećete odrasti. Nove generacije znaju svašta i upućene su u sve, pa roditeljima i vaspitačima nije lako da održe korak sa njima. Međutim, to nije i ne smije da bude opravdanje za odustajanje i predavanje mladosti u ruke onima koji „vuku konce“ sadašnjeg trenutka.
Način života
Veoma je važno učiti dijete da prepozna sopstvene talente, da voli slobodu, kreativnost, improvizaciju, autentičnost, mir i ljepotu, da poželi da obogati svoj i živote drugih. To je zapravo umjetnost. Ona je način života, a svaki dodir sa njom jeste upoznavanje nove dimenzije sebe.
Djeca prolaze kroz mnoge faze tokom odrastanja. Mijenjaju se njihova interesovanja, a nerijetko u nekim periodima ostanu i bez njih. No, to ne treba da nas zabrinjava, dok god umijemo da u njima probudimo osjećaj za lijepo. Manje je važno da li će to biti književnost, muzika, film, teatar ili slikarstvo. Na kraju krajeva, svi se u jednom momentu prepoznamo u nečemu.
Da bi naklonost prema umjetnosti zaživjela od najmlađih dana, potrebno je i da je neko podrži. Kako to može da funkcioniše uvjerili smo se nedavno, kada je u Sinepleksu održan drugi Young Audience Awards Day u organizaciji Podgorica film festivala i Crnogorske kinoteke.
Izuzetna zrelost
U okviru ove manifestacije više od 100 podgoričkih osnovaca uključeno je u filmski život Evrope. Tri filma, pogodna za prikazivanje djeci uzrasta od 12 do 14 godina, paralelno su prikazana u 45 evropskih gradova.
Preko onlajn platforme koju obezbjeđuje Evropska filmska akademija, svim učesnicima omogućena je komunikacija sa ostalim gradovima. Međunarodna komisija odabrala je tri filma koji tretiraju različite socijalno-kulturološke teme koje pozivaju na razmišljanje i razgovor. Prema riječima Sare Radović, jedne od organizatorki događaja u Sinepleksu, naša djeca su pokazala izuzetnu zrelost za svoje godine i dobro su razumjela suštinu filmova, što je poenta ove vrste umjetničke edukacije.
Kako bismo znali da su nam djeca pametna, talentovana i da ih interesuju kvalitetne, prave stvari, ako im ne stvorimo uslove da to pokažu? Ponavljam: da bi umjetnost opstala, da bi u njoj uživali i edukovali se, neko mora i da je podrži. Onda bi nas možda manje brinuli jadi u susjednoj Srbiji, gdje se u udžbeniku za peti razred osnovne škole pojavio stih iz pjesme „srpske majke“.
Zdrava budućnost
Danima svi bruje o Cecinom stihu „Sećaš li se, lepi grome moj“ koji stoji tik uz „O, klasje moje“ Alekse Šantića. O simboličkoj vrijednosti stihova, koja je više nego sporna, ne vrijedi trošiti riječi. Kukanje iz fotelja ne prestaje, ali rijetki prepoznaju suštinu problema – na Balkanu se ovakve pjesme ipak konzumiraju. Ceca u čitankama je naša realnost.
To je najveći problem: ovako demantujemo sebe da su sva djeca ista. Jer, znate, najmlađi u Kanadi ipak analiziraju stihove Lenarda Koena, dok se u Srbiji čita Ceca. Nijesmo ni mi, bojim se, daleko, ali ima načina da do toga ne dođe. Samo ne smijemo da budemo licemjerni i pričamo sebi bajke o nekim novim klincima koji su bolji ili gori od prethodnih.
Moramo da se okrenemo djeci i njihovoj „zdravoj u glavu“ budućnosti. Bez kuknjave i (samo)zavaravanja. U suprotnom, žao mi je onih koji će živjeti poslije nas. Ovo je tek početak. Mirjana POPOVIĆ
FOTO: FB stranica Podgorica film festival
