Dok je Ves Anderson mučio muke da pronađe odgovarajućeg glumca za ulogu tinejdžera Maksa Fišera u svom drugom filmu, hvaljenoj tragikomediji „Rushmore“ (1998), društvo mu je pravio Bil Marej. Kasting se protegao u vječnost dok se nije pojavio debitant Džejson Švarcman, i dan-danas najpoznatiji po rolama u Vesovim kandiranim ostvarenjima. No, čekajući mladog kolegu Marej je i te kako znao kako da zabavi Andersona.
Prema režiserovim riječima, stari šarmer proveo je sate pronalazeći i pričajući mu o sličnostima između scenarija filma „Rushmore“ i Kurosavinog ostvarenja „Red Beard“ (1965).
Opsesivna pažnja
Tako su Marej i Anderson otkrili da obojica gaje izuzetnu naklonost prema masterpisima japanskog maestra. Kurosava ih je zbližio zauvijek. Marej je nakon toga igrao u svim Andersonovim filmovima. I obojica su od početka znali da je samo pitanje dana kada će se upustiti u projekat inspirisan Kurosavinim remek-djelima.
Taj dan je došao skoro dvije decenije kasnije kada je Anderson odlučio da snimi „Isle od Dogs“ („Ostrvo pasa“), prvu stop-animaciju nakon slatke lisičje priče „Fantastic Mr. Fox“ (2009). Kurosava je uticao na mnoge popularne režisere (Kventin Tarantino, Martin Skorseze, Džordž Lukas) i mnogo puta je dobio omaže od njih, ali rijetko koji može da se mjeri sa ljubavlju i gotovo opsesivno-kompulsivnom pažnjom koju mu je poklonio gospodin Anderson.
Prije nego što uronimo u japanofilske detalje, podsjetimo se radnje filma „Isle of Dogs“. Priča počinje u futurističkom Japanu, u velikom gradu Megasakiju u kom su se prenamnožili psi. Čovjekovi nekadašnji najbolji prijatelji razboljeli su se od gripa praćenog „njuškastom groznicom“, pa je gradonačelnik Kobajaši (Kuniči Nomura), inače mrzitelj pseće i obožavalac mačje kulture, odlučio da ih protjera na Ostrvo smeća.
Glasovi zvijezda
Da bi dao dobar primjer sugrađanima Kobajaši je odlučio da prvi kog će izgnati bude Spots (Lijev Šrajber), pas čuvar njegovog dvanaestogodišnjeg nećaka, siročeta Atarija (Koju Rankin). Međutim, dječak ne planira tako lako da odustane i upućuje se na Ostvro da pronađe svog krznatog prijatelja. Tamo ga dočekuje čudna skupina tobož alfa pasa koji, umjesto da ga rastrgnu, diplomatski glasaju (četiri za, jedan protiv) da pomognu Atariju da pronađe Spotsa.
Četvorici pasa koji su nekada imali gazde glasove daju sjajni glumci sa kojima Anderson sarađuje godinama – Bil Marej (sportska maskota Bos), Edvard Norton (diplomatski predvodnik Reks), Džef Goldblum („radio mileva“ Djuk) i Bob Balaban (King, maskota popularnog lanca pseće hrane), a pod krzno borbenog Čifa, jedine lutalice u čoporu, uskočio je fenomenalni Brajan Kranston.
Osim njih, u priču su uključeni i Skarlet Johanson, Greta Gervig, Harvi Kajtel, Joko Ono (ha!) i Tilda Svinton, koja progovara iz „proročkog“ psa po imenu Orakl tjerajući vas da se zagrcnete od smijeha. I čuvena glumačka kameleonka i njene zvjezdane kolege čine čuda za Andersonove pse. Njihovi glasovi daju posebnu emociju svakom liku, smještajući gledaoce na rolerkoster koji se zaustavlja na punktovima najrazličitijih emocija – od slatkastog raznježivanja do duboke tuge.
Savršen kontrast
Osim po pedantnom kastingu, Anderson je prepoznatljiv kao režiser čiji su „fetiši“ simetrija, monohromatske boje, lepršavo pakovanje izuzetno ozbiljnih poruka i enciklopedijske reference na remek-djela sedme umjetnosti. „Isle of Dogs“ po tome ne odudara mnogo od njegovih prethodnih ostvarenja. Dodir magičnog estete osjeća se od prvog do posljednjeg kadra.
Hladni, gotovo sterilno čisti, neonski futuristički Japan u savršenom je kontrastu sa Ostrvom smeća u postapokaliptičnim „Mad Max“ bojama. Smetlište na kom borave odbačeni psi duguje izgled Kurosavinom filmu „Dodes'ka-en“ (1970), u kom glavu ulogu igra čuveni Toširo Mifune – japanski glumac najpoznatiji po ulogama u kultnim naslovima „Rašomon“ (1950), „Sedam samuraja“ (1954), „Jodžimbo“ (1961) i još 13 Akirinih ostvarenja. Upravo njegov izgled inspirisao je lik mačkoljubivog gradonačelnika Kobajašija.
Tehnološki progres
Ima u filmu „Isle of Dogs“ i malo mijazakijevske kritike načina na koji čovjek uništava prirodu sopstvenom tehnologijom, ali i magičnih trenutaka kada životinje uskaču baš u njegova prevozna sredstva i u njima stižu do slobode. Robotski psi su, takođe, mali-veliki detalj koji vuče inspiraciju iz japanske opsesije tehnološkim progresom, ali nije kod najsvježijeg Andersona ni sve baš vezano za Istok.
Filmofili koji su imali emotivnu (ne)sreću da pogledaju „The Plague Dogs“ (Martin Rosen, 1982) prepoznaće u režiserovim njuškicama i ovu animaciju, jednu od najtjeskobnijih od kada je svijeta i vremena. Ipak, osjetiće samo njen odjek, na primjer, kad nakratko progovori „kanibalski“ pas Gondo. Anderson je ipak (srećom!) preveliki optimista da bi predugo mučio sopstvene gledaoce...
No, da se vratimo nakratko na Kurosavin uticaj koji nije stao kod Mifunea, scenografije i kombinovanja boja. Zapravo, filmski genije najdirektnije je uticao na muziku koja prati Andersonove četvoronošce. Fantastični Aleksandr Despla u četvrtom projektu na kom sarađuje sa Andersonom kombinuje kompozicije iz „Sedam samuraja“ i „Pijanog anđela“ (1948) koje je za Kurosavu napisao Fumio Hajasaka.
Slojevita poruka
Uz proganjajuće taiko bubnjeve, Prokofjeva i psihodelični zvuk američke grupe iz šezdesetih West Coast Pop Art Experimental Band, Despla je uspio da stvori muziku koja sa lakoćom usisava u Andersonovu priču o egzistencijalnoj tjeskobi, otuđenju i potrebi za ljudskošću u najnehumanijim uslovima. Nijesu li to, uopšte, teme koje savršeno opisuju i prožimaju sve Kurosavine filmove?
Osim očekivane vizuelne perfekcije, najljepša stvar u vezi sa Andersonovim filmom je mogućnost učitavanja više značenja psećoj pripovijesti. Na jednom nivou, „Isle of Dogs“ je priča stara kao vrijeme. Ovo je saga o prijateljstvu koje ne može da zatruje ništa – ni bolest, ni daljina, ni vrijeme. Neko je rekao Hačiko? Opet taj prokleti Japan!
Na drugom nivou, Andersonov film je duboko angažovan. Osim što predstavlja opasno snažno, iako slatko upozorenje o zlostavljanju životinja, upućuje i na ekološke probleme koji će kad-tad doći glave našoj civilizaciji. Međutim, može se pročitati i kao priča o otuđenju, guranju određenih grupacija na marginu, fašizmu, demagogiji, neosjetljivosti... Svim demonima koje je čovječanstvo hranilo oduvijek, ali su postali najočigledniji u 21. vijeku.
Dvije lutalice
Motiv lutalice izuzetno je važan u Andersonovom univerzumu. On je oduvijek bio majstor da portretiše marginalce koji su vječito okruženi (klo)šarenilom drugih, a sve vrijeme ostaju usamljeni. U ideji, načinu života, sopstvenim mislima – nije bitno. Važno je da jesu osamljeni, iako se sve vrijeme bore da se makar drugi ne osjećaju tako.
I Čif i Atari su lutalice – pas koji nikada nije imao vlasnika i dječak koji je ostao bez roditelja. Lutalica je i Anderson, tako čudnjikavo-unikatan u svojim umjetničkim nakanama i potrebi da stvara kandirane svjetove u doba kada se naši sopstveni kidaju i ruše.
„Isle of Dogs“ je predivna zaraza koju morate da pogledate na velikom platnu mnogo više od jednog puta. Samo se čuvajte... Na kraju filma pronađen je lijek za „njuškastu groznicu“ od koje su kijuckali Andersonovi psi. No, nakon što ga pogledate, za vas neće biti lijeka. Groznica kojom Anderson uspijeva da zarazi gledaoce svakim novim filmom je prosto – neizlječiva. Marija IVANOVIĆ
FOTO: indiewire.com / empireonline.com / charlie-gray.com / variety.com / youtube.com
