Piše:
Vladimir Maraš
Biti gost njujorškog džez festivala je čast i privilegija. Kao u nekom filmu, sletite na aerodrom „Džon Kenedi“ i odmah uočite neke civilizacijske razlike. Ogledaju se u komunikaciji, uvažavanju, kulturi dijaloga i u onom čega u Crnoj Gori fali u neograničenim količinama – u poštovanju, sebe i drugoga. Da ne pričamo o odnosu prema okolini u kojoj se živi i radi. Ulični čistači nemaju mnogo posla, osim da u neko dogledno vrijeme preuzmu uredno spakovane kese smeća u kamion i odnesu ih na unaprijed definisanu lokaciju.
*****
Njujork sada nije grad od prije 20 godina, kažu mi mještani. Ono što je nekada bio, možda možete da nađete na nekoliko punktova. Soho, Ist Vilidž, Trajbeka... To je onaj Njujork koji znamo iz filmova, sa slikom Bruklinskog mosta.
U tim filmovima postojala je i ona druga Velika jabuka. Zvali su je „crnački Njujork“. Bronks, Ist Bruklin, Džamejka Kvins, Harlem... Tamo se bez prijeke potrebe nije išlo. Sada su stvari potpuno drugačije.
Menhetn je pretvoren u business area, sa robotizovanim ljudima koji izgledaju potpuno isto, bledunjavim i nenaspavanim mladićima i djevojkama koji traže šansu na Vol Stritu, u kompanijama kao što su Gugl ili Amazon, Epl ili Verajzon, koji se muče putujući nekoliko sati od skromnih garsonjera na obodima Njujorka, koje koštaju skoro koliko njihova pripravnička plata.
Ima i Njujorčana koji su prebrinuli te brige. Vidi im se na licima da već rade za deset ili više hiljada mjesečno, ali i dalje žive van Menhetna, jer bi im odmah uzeo polovinu plate samo za rentiranje stana. I imate i one koji sa malog aerodroma „Teterboro“ uzmu helikopter kako bi pošli na kafu ili sastanak u neki drugi dio grada. Dakle, bahato, ali i napeto. Kako koga dopadne.
*****
Harlem je nekada bio veoma problematično mjesto. Droga, ulične bande, zauzimanje teritorija, ubistva policajaca - svakodnevna pojava. Sada je na ravnopravnom nivou sa južnim dijelom Menhetna. Ipak, ono što nijesam našao na Menhetnu, potpuno slučajno vidio sam u Harlemu. Moj novi prijatelj Džoel, koji je nastupao sa mnom na njujorškom džez festivalu, pozvao me je na svirku sa lokalnom ekipom.
Program je trebalo da počne u 20 sati. To me začudilo, jer se kod nas prije 22 časa obično ne pojavljuje niko, pogotovo ako nema rezervaciju. No, dobro, navikli smo. Ovamo je već u 20 sati sve bilo puno ljudi u odijelima, pretežno crne puti. Bend u kom je svirao Džoel sastojao se od: bubnjarke, perkusioniste, basiste, klavijaturiste, trubača i saksofoniste. I dva vokala, muškog i ženskog.
Narednih sat i po nijesam mogao da vjerujem u taj nalet zvuka, energije, svirke... Neka to, nego su se i konobari, šankeri, gosti, kuvari, ama svi njihali u tom toliko prepoznatljivom crnačkom džez-fank gruvu.
U tom trenutku osjetio sam da jesam na izvoru energije po kojoj se prepoznaje Harlem. Svi nasmijani, slave novi dan i priliku da uživaju u sopstvenoj muzici. Pade mi na pamet, rođeni su za Harlemske zvezdice. Može, recimo, CBS da preuzme taj format, pa da i oni budu najgledaniji.
Džoel je kao klinac išao u crkvu. Pjevao je, svirao orgulje i ušao u gospel toliko duboko, da može danima da priča o njemu, ali i da vam objašnjava svirajući. E tu crkvu volim. Nažalost, kod nas su crkve prije nekoliko decenija imale značajno drugačije uloge. Rezultat njihovih činjenja vidimo i dan-danas. Iz ove perspektive mnogo bolje vidi onaj koji hoće da vidi.
*****
Da mi može bit' da me neko posluša pa da svake godine investiramo u odlazak naše mladosti u Njujork, makar na mjesec. Vratili bi nam se ošamućeni i, što je važnije, svjesniji svega što događa u brendu „niđe nebo nije plavo“. Ovako, možda čak misle da su Farma i Zadruga dobra zabava, a nijesu ni svjesni da ih uzimaju pod svoje.
Sa ovoliko godina već počinjem da gubim nadu da će se u Crnoj Gori bilo što brzo promijeniti. Dajte, brate, da proglasimo moratorijum na svako djelovanje van opšte nametnutog i zavučemo se u svoje rupe, da bi nosioci patriotskih znamenja mogli da presude ko je okej a ko nije. „A ako me se sete, sete...“
Te večeri kad sam otišao u Harlem, u „Red Rooster“ da čujem taj izvor muzike, esenciju crnačkog-njujorškog načina života, shvatio sam da je ipak sve jasno čim uzmete u obzir korijene. Kod njih je gruv stvar genetskog profila. I kod nas je takođe, samo za neke druge rabote.
Niti smo mi za njih, niti su oni za nas. Ali i među njima, kao i među nama, postoji šačica ljudi koja je kompatibilna sa obje strane. Crna Gora nije mjesto za njih. Njujork jeste. Mladi muzičari, budući džezeri, bluzeri, rokeri... Pokušajte nekako da pođete do Njujorka. Više ćete cijeniti sebe zato što će vas tamo više cijeniti nego doma. Sigurni budite.
