Umoran sam od ovih bolesno predivnih pogleda. Ništa mi više nije potrebno. Dosta je bilo! - uskliknuo je spiritualni poeta Andrej Gorčakov na proplanku toskanske Italije. Ovaj segmenat iz maestralnog ostvarenja „Nostalgija“, može objasniti i glavnog lika kog igra Oleg Jankovski, i režisera Andreja Tarkovskog, pa na kraju i film. No, ono što ova ogoljena rečenica, bez adekvatnog vizuelnog dodatka, ne otkriva jeste rupa u grudima. Bez obzira na to što je Gorčakov okružen ljepotom, njegova bol nikako ne izbija iz glave gledaoca.
Osjećaj praznine
Prvi film Tarkovskog snimljen van Rusije bio je ujedno i njegov posljednji. „Nostalgija“, snimana 1982. u Italiji, premijerno prikazana 17. maja godinu kasnije u Kanu, pokazala je da ruski genijalac ne može ni da živi ni da stvara remek-djela van domovine.
Prije nego što je osmislio koncept „Nostalgije“ Tarkovski je često razmišljao o tome kako se svi njegovi zemljaci „gube“ na tlu drugih država, koje su u svakom smislu drugačije od Rusije. I da je taj osjećaj praznine neuništiv. Ne može da ga ublaži ni najveća ljepota. Tuđina je tuđina, pa čak i u predivnim poljima Toskane...
Mnogi misle da ljepota može da bude samo dodatna inspiracija za poetu, ali to ne važi ni za Tarkovskog ni za njegovog lika Gorčakova: klasična nezainteresovanost i averzija prema modernom svijetu preslikala je Rusiju na italijansko tlo.
Hladnoća i idila
Neki su upravo to uzeli kao najbolji argument da je rijetko koji autor uspio da naslika tu bolnu čežnju za domovinom kao Tarkovski u ovom nagrađenom ostvarenju. A zanimljivo... Niko ga nije cenzurisao osim njegova domovina.
Da bi adekvatno predstavio razlike između dvije zemlje ruski majstor nije bježao od crno-bijelih hladnih pejzaža i idilično obojene Italije. Obje strane utopljene su u scenario sa lakoćom.
Nakon što se uspješno poigrao sa italijanskim velikanima kao što su Mikelanđelo Antonioni i Federiko Felini maestralni italijanski pjesnik Antonio Gera morao je da vidi da li saradnja sa nekim malo „istočnijim“ autorom može da bude jednako uspješna. S obzirom na to da je Tarkovski smjestio famoznu priču o ruskom pjesniku koji se „gubi“ u sopstvenim osjećanjima u Italiji, Gera je bio prijeko potreban dodatak filmskoj produkciji.
Ruska igranka
Nema sumnje da je režiser mogao da završi „nostalgični scenario“ bez upliva italijanskog poetskog šmeka. Ipak, činjenica je kako je sa Gerom uspio da autentičnije prikaže stranu društva u kom se nalazi glavni lik Gorčakov. Na ovaj način ponudio je publici mogućnost da sama zaključi i odgovori na pitanje - ko je ovdje zapravo izgubljen u poeziji?
Iako se danas, 35 godina nakon premijere, manje spominje u odnosu na druga djela Tarkovskog, „Nostalgija“ bez sumnje predstavlja esencijalni dio opusa ruskog maestra. Iako mu je u Kanu pobjegla Zlatna palma koju je, ako možemo da vjerujemo raznim šaputanjima, izgubio zbog „igranki“ ruskih vlasti, Tarkovski je sa svojim idolom Robertom Bresonom podijelio nagradu za najboljeg režisera.
No, ni priznanja nijesu podigla popularnost filma, pa ga dan-danas pominju samo posvećeniji filmski kritičari i ljubitelji kinematografske poezije. Oni znaju da svi mi, na kraju dana, ako nam je potrebna neka „jednostavna“ emotivna zavrzlama, možemo da svratimo u filmsku biblioteku Andreja Tarkovskog i izgubimo se u njegovoj „Nostalgiji“... L. M.
FOTO: tiff.net/mubi.com / scrapsfromtheloft.com
