Piše: Miloš Milačić
Radnje mješovite robe u Beču su kao neka mala geta. Vlasnici su im imigranti. U njima takođe većinom rade imigranti, a i mušterije su uglavnom stranci koji žive u ovom gradu. Austrijanci zaziru od takvih radnji, nerijetko zapuše nos kad prolaze kraj njih, a u njima ih možete vidjeti otprilike kao Halejevu kometu - na svakih 76 godina. E baš se potrefilo da to bude isti dan kad smo i mi pošli tamo...
Dućan u koji smo kročili zove se „Kaufpunkt“ (Prodajna tačka) i miriše na orijent. Prodavac je prebacio četrdesetu, nizak je, proćelav i snažne građe.
„Euro i 29 centi“, kaže pakujući kolaž papir.
Sudba izgnanika
Dok čeka da prebrojimo sitninu iz novčanika, refleksivno pritiska palcem vrh hemijske olovke. „Nervozni Poljak“, šapuće vremešna Austrijanka iza nas. Neki drugi ženski glas ispravlja je i kaže da nije Poljak nego Rus. „Ma, to je isto“, opet će gospođa. „Svi Sloveni su isti - katastrofa!“.
„Katastrofiš“, kaže na njemačkom. Iako su žene blizu, Rus se pravi da ih ne čuje. Pruža nam umotani paketić. „Spasiba“, kažemo namjerno na ruskom. „Pažalsta“, uzvraća on i pogledom strijelja staru damu koja vadi novčanik. Vrh hemijske i palac ponovo su u klinču.
Dok hodamo prema Pijarističkoj crkvi razmišljamo o Rusu iz „Kaufpunkta“. Vjerovatno nikad nije čitao „Roman o Londonu“, niti zna ko je Nikolaj Rjepnin. A i da jeste sasvim sigurno ne bi uočio nikakvu sličnost između sebe i tog nesrećnog kneza. Niti je plemić, niti ima orlovski nos, a njegov kaput nije ni izbliza tako pohaban kao Rjepninov. Možda je oženjen, ali njegova žena ni u najljepšim snovima ne može da liči na Nađu. Koljinu Nađu. Onu Nađu iz Mil Hila koja je prodavala krpene lutke po Londonu.
Opet, taj Rus na neki način dijeli Rjepninovu sudbinu. Sudbinu izgnanika. I njega nazivaju Poljakom (baš kao i Rjepnina!) i bez zazora vrhom cipele gaze po opušku ljudskog dostojanstva.
Nemilost crkve
Stižemo do crkve. Građevina pred nama, na čijem satu stoje pozlaćene kazaljke, krst i pijaristički simbol, kao da krije sličnu priču iza starih zidina.
Osnivač katoličkog reda pijarista, taj čudni Španac Josip Kalasan, naložio je redovnicima da edukuju djecu, naročito onu iz siromašnih porodica koja do tada nijesu imala pravo na školovanje. Tako je u italijanskom gradiću Fraskati 1616. osnovana prva javna škola u Evropi. No, neko je Josipa oklevetao papi optuživši ga za neodgovornost i nemoral.
U isto vrijeme mač inkvizicije visio im je nad glavama zbog sumnji da se „persona non grata“ Galileo Galilej krije u pijarističkim redovima. Tek, oni su godinama bili u nemilosti katoličke crkve i morali su da se dovijaju po Evropi, u izgnanstvu, sve dok optužbe nijesu odbačene, a Josip proglašen za sveca.
Simbolično ili ne, prije 100 godina, baš prekoputa te bečke crkve, u pansionu koji je držala Frau fon Tis, živio je - Miloš Crnjanski. Dvadesetogodišnji student medicine je već tada znao da nije stvoren za ljekarski poziv, ali nije ni slutio da će postati najveći pisac na južnoslovenskim jezicima u 20. vijeku koji nije dobio Nobelovu nagradu. I da će baš kao Josip provesti život u izgnanstvu, sve dok ga ne proglase za „sveca“.
Trag pod noktima
Mapa neskrivenog blaga koju je Crnjanski „crtao“ u „Komentarima“ za „Liriku Itake“, služi nam kao orijentir duž ulice Pijaristengase. Pronalazimo „Teatar na Jozefštatu“ gdje je ponekad navraćao. Jedna obična fasada i neobični abažuri. Prozorska stakla ukrašena likovima glumaca i režisera. Zatim taj mali restoran „gdje se hrane glumci i glumice... kad bez para ostanu, i kočijaši dok pred pozorištem čekaju“. I dan-danas je na istom mjestu.
Crnjanski piše da je tu često večerao i upoznao dobar dio Beča. Jedna apoteka se ispriječila na uglu. Sigurno je nije bilo prije 100 godina. Ne bi ni zavrijedila mjesto u ovoj priči, da nema tako neobičan naziv. Löwen - Aphoteke. Apoteka „Lav“. Sa mnogo plišanih lavića u izlogu. Crnjanski je bio Škorpija u horskopu, ali lav i u životu i u pisanju.
U tim studentskim danima već je bio veliki pjesnik - ali i bokser, fudbaler, avanturista, zavodnik sa tragovima vojvođanske zemlje pod noktima. Bio je sirov i beskompromisan, sa kotrljajućim „r“ na usnama, kojem izgleda nije mogla da odoli ni Ženevljanka Marijet Loriol, njegova učiteljica francuskog, sa sprata iznad, u ulici Pijaristengase broj 54.
Mizera za Idu
Već smo stigli na tu adresu. Stara zgrada, zelenom bojom ofarbana ulazna vrata, ni po čemu drugačija od ostalih. Bez oznake, bez žiga, bez ičega što bi moglo da asocira da je u njoj nekad boravio „otac“ Vuka Isakoviča.
U prizemlju je neka antikvarnica. Razgledamo akvarele u izlogu. Na jednom je ratni brod sa francuskom zastavom. Ime autora je nečitko, ali se jasno vidi datum - avgust 1914. Želimo da se vratimo baš u tu godinu. Samo koji mjesec ranije. Prije rata. I lamenta nad Vijenom.
Zamišljamo kako tamo iza onih zavjesa na drugom (ili trećem!) spratu madmazel Loriol čita mladom Milošu. Recituje mu Bodlera, u dubokom zanosu. Crnjanski u „Komentarima“ piše da je ta Marijet bila vrlo ljubomorna i da nije mogla da podnese da ga vidi sa drugim djevojkama.
Pa ipak, nije njoj, nego izvjesnoj Idi Lotringer „studentkinji iz Beča iz doba revolucije“ posvetio pjesmu „Mizera“: „Kao oko mrtvaca jednog / sjaje oko našeg vrta bednog fenjeri. / Da l' noć na tebe svile prospe? / Jesi li se digla među gospe? / Gde si sad ti?“
Krugovi od papira
Možda je baš ta Ida bila u Miloševom zagrljaju kad ih je Marijet vidjela i uzviknula ono „La charnoge“ („Strvino“), kako se inače zove i jedna od pjesama Šarla Bodlera. Crnjanski u spisima navodi da je na to odgovorio „reč, koju je, kažu, na Vaterlou, rekao Kabron“.
Dobro bi bilo sada pretvoriti se u pčelu i zujati malo Vikipedijom, da vidimo što je tačno rekao časni major Napoleonove carske garde dok se predavao Britancima. Interesantno, postoje dvije verzije.
Prema prvoj, rekao je: „La garde meurt et ne se rend pas!“ (Garda umire i ne predaje se!), a prema drugoj samo „Merde!“ (doslovno „Sr*nje“, a figurativno „Idi dođavola“). Koliko god za estetiku priče ljepše zvučala prva verzija, skoro pa da smo sigurni kako Crnjanski u odgovoru nije koristio više od jedne francuske riječi.
Odnedavno na ulaznim vratima zgrade u ulici Pijaristengase 54, pažljivi posmatrač, ukoliko se baš dobro zagleda, može da uoči plavi krug od kolaž papira i u njemu jedan sasvim mali – žuti. Nijedna austrijska baba, makar pogađala neograničeni broj puta, neće protumačiti što ti krugovi znače. Čak i ako im kažemo na njemačkom: „Ein endloser blauer Kreis. Und mitten darin ein Stern“, ništa im neće biti jasno.
Ali važno je da mi znamo. I da ne zaboravimo. Nikada. „Beskrajni, plavi krug. I u njemu, zvezda“.
FOTO: wikipedia.com / Miloš Milačić
