Svaki čovjek jeste ostrvo, naročito u svijetu koji je skrojen po pravilima modernog vremena. Duša mu je ogrubila, išarana ožiljcima i divljim tetovažama zaboravljenog maorskog plemena. A što kad mu na obali osvanu nasukani dama u crnoj haljini koja ne želi da govori i jedno dijete sa ustima punim psovki i laži? I jedan klavir.
Talasi slobode
„The Piano“ („Klavir“) nije film u kom mlada žena traži način da se iskaže u svijetu patrijarhata - jer Ada (Holi Hanter) znala je to od početka, birajući čežnjivi, usamljenički udar po klavirskim dirkama umjesto glasa. Ovo je prije svega priča o muškarcu koji pokušava da nauči da je sluša. I sigurno brodi na njenim visokim talasima slobode.
Film u režiji Džejn Kampion, premijerno prikazan 19. maja 1993. u Kanu, nije ni priča o erosu iz ugla sputavane, ućutkivane žene koja je u životu imala sve - samo ne sopstveni izbor.
„Klavir“ je film o komunikaciji. O riječima zapletenim u paklenom međuprostoru nedorečenog i neizrecivog. O čežnji i želji za pripadanjem, rascvjetaloj u dubokom blatu. Kako je samo, grabeći po klavirskim dirkama, o tome znala da govori Holi Hanter: poput pjesme pacifičke sirene zbog koje će jedan mornar izgubiti glavu! I kako je samo o tome znala da ćuti...
Stubovi temeljci
Film je ovjenčan Zlatnom palmom, a umjetnički izrazi tri dame nagrađeni su Oskarima – za režiserku Kempion (najbolji originalni scenario), glavnu glumicu Hanter i jedanaestogodišnju Anu Pakvin u nezaboravnoj sporednoj ulozi.
One su, ipak, sklopile jedan savršeno „muški“ film - kao tri nesalomiva stuba, temeljca, antičke karijatide, na kojima je iznešena Bejnsova (Harvi Kajtel) potraga za sopstvenom dušom.
„Klavir“ je veliki film: ni u jednom momentu ne traži način da progovori Ada „koja nije izustila riječ od šeste godine, ni sama ne zna zašto“. Baš naprotiv. Ovo ostvarenje je dug put, za lik Harvija Kajtela i sve nas, da prihvatimo glavnu junakinju takvu kakva jeste.
Konačno, to je i jedna od najvećih modernih ljubavnih priča, ostvarena u momentu kada Bejns shvati dvije stvari. Prvo, da „bezvrijedni“ klavir koji je otkupio za basnoslovno vrijedan komad zemlje ne može da bude njegov, već samo Adin. I drugo, da je njegova želja da nauči da svira samo zamka sujete – dok postaje sve svjesniji da potpuno pripada toj istoj Adi!
Tetovaže i poljupci
U kakav će samo erotski kovitlac upasti Bejns kada prihvati pravila igre uskraćivanja i odbijanja, dok dragocjeno vrijeme izmiče, a „lekcija je onoliko koliko je crnih dirki“...
- Vraćam Vam klavir. Naš dogovor mora da nestane, jer Vas čini kurvom, a mene ruinom od čovjeka - izgovara Bejns. Sve što je od početka želio jeste da Adi bude stalo do njega.
Konačan momenat trijumfa ipak nije sloboda za ljubavnike u izgnanstvu nekog novog ostrva, već trenutak kada se Ada oslobađa od okova klavira koji tone u mračne dubine. To nije njeno odricanje jedinstvenog izraza, u finalnoj sceni zbog koje su Kempion mnogi kritikovali kao nedovoljno istrajnu u odbrani emancipacije.
Ada nije izgubila sebe zato što je, odbacujući okeansku tišinu sujete i ega, prvi put imala priliku da to učini - sopstvenom voljom. Eto u takvu slobodu je povjerovao Bejns, toga jutra kada je naišao na sirenu u crnom nasukanu na dirkama starog klavira. I od te slobode su ga pekle one tetovaže zaboravljenog maorskog plemena. Toliko snažno, da su mogle biti zamirene samo Adinim poljupcima...
Blistava Ana Pakvin
Ana Pakvin (35) imala je samo devet godina kada je, među 5.000 djevojčica, odabrana za ulogu Adine ćerke Flore. Oskar za najbolju sporednu ulogu potvrdio je da se radi o jednoj od najboljih dječjih uloga u istoriji kinematografije. Pakvin je sada ostvarena glumica, a njenu junakinju iz serije „True Blood“ mnogi su poredili sa Adom iz „Klavira“. Petparačka vampirska saga postala je hit upravo zbog emancipatorske ideje da jedna mlada žena mora da bude prihvaćena baš onakva kakva jeste.
S. S.
FOTO: mubi.com / pinterest.com
