U intervjuu za Pobjedu, Đukić govori o junakinji pomenutog Vojnovićevog djela, o tome što „Ekvinocijo“ znači (i) danas, te kolika je i u čemu se ogleda (društvena) snaga teatra.
POBJEDA: „Ekvinocijo“ Iva Vojnovića najprije je tragedija ostavljene žene - majke čiji život određuju neizmjerna ljubav prema sinu i ekvivalentna mržnja prema njegovom ocu. Ta žena je Jele koju otjelotvorujete Vi u rediteljskoj vizuri Ivice Kunčevića. Kreirali ste ulogu koja će se pamtiti dugo. Što je Vama bilo najintrigantnije u građenju ovog lika?
ĐUKIĆ: Jele je rasla k’o mnoga djeca na obali, bez oca kojeg je progutalo more, „dobra, ludna, sama s bolesnom majkom“... kapetanska kći koju je za jednu noć imao Niko, mangup koji je pjevao pod prozorom. Donio prsten, reko’ „sad smo vjerenici“, poharao je, pokrao i pobjeg’o u Ameriku. Sa djetetom „u utrobi“ prodala je kuću i pobjegla daleko da je niko ne vidi u „mali skriveni porat“. Svijet ne prašta djevojačke grijehe. Cijelih 27 godina ima priču za sina kojeg je sama podigla, da je njegov otac poginuo kao pomorac na moru...
Tada se pojavljuje Niko, moćan i silno bogat trgovac ljudima, mladićima koje za nešto solda otprema u plutajuće grobnice, zarađuje na sirotinji koja gladuje uz obalu i prijeti da je spreman ubiti sina, ako mu se ispriječi na putu. Nema mržnje u Jele, Majka je „od sedam bolesti“ - grijeha, mora da spriječi dijete svoje da ne učini oceubistvo, da ga čuva od grijeha nad grijesima, od antičkog usuda, da se nosi sa sudbinom, prirodom. Ekvinocij je ravnodnevica, kada svjetlo i mrak traju jednako.
Opširnije u Pobjedi
