Mazur je obišla mnoge zemlje. Svojevremeno sa bendom Majlsa Dejvisa. Napustila ga je da bi se koncentrisala na razvijanje sopstvenog muzičkog jezika u okviru internacionalnog orkestra „Future Song“ sa kojim je izrađivala projekte koji uključuju plesače, horove i još mnogo toga. Sa čuvenim saksofonistom Janom nastupala je do 2005. godine.
Od tada je posvećivala svoje vrijeme aktivnom komponovanju i izvođenju vlastitih originalnih projekata i turneja sa različitim bendovima. Osvojila je brojne nagrade. Za Pobjedu govori o ranim fascinacijama magijom muzike i iskustvu stečenom kroz saradnju sa velikanima džez scene.
POBJEDA: Što su Vaši prvi doticaji sa muzikom?
MAZUR: Da bih vam odgovorila na to pitanje moram da se vratim jako daleko u prošlost. Muziku sam počela da slušam u trećoj godini. Kada smo se, u šestoj godini mog života, preselili u Dansku, svirala sam prvo violinu a potom klavir. Od ranog djetinjstva bila sam okružena muzikom.
POBJEDA: Vaši roditelji su bili muzičari?
MAZUR: Ne. Moj otac je bio biohemičar, a majka medicinska sestra. Otac je svirao violinu. Tako sam se približila muzici.
POBJEDA: Što je bio razlog njihovog preseljenja u Evropu? To je atipičan smjer. Obično se ljudi iz Evrope iseljavaju u SAD…
MAZUR: Nije teško objasniti. Otac je bio crnac, a majka bjelkinja. U te dane, ima tome više od 50 godina, nije to u Njujorku bila baš popularna kombinacija. Danska je u tom slučaju bila logičan izbor. Tako sam sretna što sam u toj zemlji odrasla.
POBJEDA: U ranoj fazi muzičke edukacije uzimali ste časove klavira. Eksperimentisali ste i sa baletom. Kako su udaraljke ušle u vaš život?
MAZUR: Kada je došlo vrijeme za moje studije, nije bilo previše mogućnosti. Postojale su samo klasične studije. Izbor je bio jako uzak. Savjetovali su mi da idem na konzervatorijum, gdje je postojao smjer za klasične udaraljke. Prije mene nije bio žena koje su izabrale taj put. Meni se to učinilo kao dobar izbor. Ubrzo sam se „zaljubila“ u udaraljke.
POBJEDA: Zanimljiv izbor. Ljudi udaraljke mahom vezuju za ritualni aspekt muzike... MAZUR: Kao tinejdžerka čula sam „Posvećenje proljeća“ Stravinskog. To djelo kom se pripisuje to što nazivate ritualni aspekt. To me u tren osvojilo. I traje. Vezana sam i za afričku ritualnu muziku. Pažljivo pratim i gajim te osjećaje. Čisti su to izvori.
POBJEDA: Sarađivali ste sa Majlsom Dejvisom kao jedina žena u njegovom bendu i jedini član benda koji se nakon odlaska vratio nazad... Što vam se iz tog perioda najdublje urezalo u pamćenje?
MAZUR: Mnogo godina prije nego što smo uspostavili sa Majls Dejvis me naučio da je strpljenje bitna stvar radnju privlačila me njegova muzika. Sreli smo se na nekom uručenju muzičkih nagrada. Zainteresovao se za to što radim i uslijedio je poziv da sviram sa njim. Bio je vođa. Lijep. Inspirativan. Taj je znao što treba da radi da bi bend prikupio energiju. Od njega sam naučila da je za muzički tok bitna stvar strpljenje.
POBJEDA: Koliko Vam je vremena bilo potrebno da donesete odluku i priključite mu se? MAZUR: Toliko malo da u pamćenju danas nemam podatak da sam uopšte razmišljala. Nije se ništa stiglo urezati. Kazala sam: „Da“. Ko bi odbacio mogućnost da svira sa Majlsom Dejvisom? Ja takvog ne znam.
