Piše:
Zoran Rakočević
Dva para iz visokog društva, u sasvim neobičnim životnim okolnostima, na njima neprirodnoj teritoriji, doživljavaju paralelan raspad. Ovo možda ne bi bila karakteristična tema za Vudija Alena prije 30 godina, ali njegova posljednja autorska faza veže se uglavnom za jednostavne sižee – romantični trougao, prevara, ljubavna osveta...
Sjetimo se filma „Viki Kristina Barselona“. Dvije drugarice na odmoru u španskoj prijestonici turizma, Mediteran, narandže, lahor, neki ludi insens... Shvatajući koliko su promašene, obje se predaju goloj strasti.
Tako i u filmu „Pari Sen Žermen, mon amour“ Alen postavlja već egzotičan naslov, sugerišući da nas čeka serijica francuskih poljubaca, ljubavnih afera i burnih raskida, ali i odaje počast remek-djelu „Hiroshima, mon amour“ sa magičnom Emanuel Rivom. Ponavlja se Grad svjetlosti u naslovu, ne slučajno, nakon „Ponoći u Parizu“. Nego, da se vratimo našem PSŽ-u.
Tibetanske misli
Bogatašica Felisidad (Penelopa Kruz) dolazi sa momkom Denisom (Mads Mikelsen) u parisku četvrt Sen Žermen, kod prijatelja koji bi trebalo da izliječi njegovu zavisnost od video- igrica. Denis, kog je cura potpuno razmazila, izgubio je posao, prijatelje, porodicu, novac, zdravlje, skoro i Felisidad.
Njen prijatelj Peti Pompidu (Žerar Depardje) liječi Denisa tantričkim masažama, istočnjačkim okultnim bajalicama i dugim lajf-kouč šetnjama u kojima razgovaraju o životu. U dijalozima se nazire Alenov apsurdizam prema velikim pitanjima današnjice, u kojima se pripadnici visokog sloja liječe od psihičkih anomalija svojih uljuljkanih života i nepostojanja egzistencijalističkih problema.
Kako Peti Pompidu kaže: „Ja sam masažom tvog rektuma i sa još nekoliko ekskluzivnih tibetanskih misli uspio da te ubijedim da ti „Pro Evolution Soccer“ i druga sranja koja igraš apsolutno razaraju organizam. A zamisli da nekom Kongoancu koji umire od gladi ispod mosta na Seni istim sredstvima izliječim glad... Nemoguće! Ti si blagosloven novcem, mon amour. I ja sam blagosloven tvojim novcem.“
Toksični trouglovi
Felisidad, zadovoljna zbog napretka u liječenju, želi da izvede Denisa na proslavu fudbalskog kluba PSŽ, na poziv prijatelja, kapitena Tijaga Silve (igra ga Tijago Silva). Stadion „Park prinčeva“, zelena trava, lampioni, šuma instalirana oko raskošnog banketa da sakrije tribine, utisak neke velike bašte iza nekog dvorca, u sredini izložen pehar prvaka Lige šampiona... Ponosni fudbaler u društvu zamamne supruge Šarlote (Eva Mendes) dočekuje prijatelje.
Džez orkestar izvodi fantastične obrade francuskih šansona. U jednom momentu čujemo i džezi verzije pjesama Edit Pjaf – „L'homme a la motto“, „Milord“, „Je ne regrette rien“, „L'hymne a l'amour“. Šarlot, razuzdana i pijana, preuzima mikrofon. Dok Tijago ćaska sa prijateljicom Felisidad, uz šampanjac i jagode, njegova supruga se otvoreno nabacuje Denisu.
Denis je opijen Šarlotinim zanosnim grudima, raspusnim ponašanjem i otkačenim karaoke pjevanjem zbog kog gosti već osjećaju nelagodu. Ohrabrena, ona ide korak dalje. Počinje da blati supruga Tijaga pred svima, okrivljujući ga za raspad braka i njenu nesreću. Proslava se pretvara u katastrofu, a pijana Šarlot izvodi Denisa napolje. Tijago ih prati, Feisidad ide za njima...
Poetika stadiona
Zatim slijedi jedna od najljepših poetskih slika filma: njih četvoro nalaze se u mreži gola, iza improvizovane šume na stadionu, pod jarkim svjetlom, obasjani prelijepom svjetlošću mjeseca i velikog bilborda sa reklamama, doživljavaju raspravu svojih života.
Šarlot je bijesna zbog zapostavljenosti u braku, a Tijago zbog njene frigidnosti, orijentisanosti samo na sebe i nerazumijevanja njegove karijere u kojoj prosto mora da se bavi samim sobom.
Felisidad puca jer ne može više da se nosi sa muževljevom zavisnošću zbog koje je izgubio sve životne kompase. Denis eksplodira zato što se cura s kojom je pet godina u vezi ponaša prema njemu kao majka koja mu brani igrice.
Dijalozi nesrećnika
Njihov jad perfektno je sumiran u Alenovim crnohumornim dijalozima. Evo, na primjer, što govore Šarlot i Tijago.
- Zbog tvoje lopte sam pala na dno, pa sam odlučila da se dignem – prvo na seksi štikle, pa na onaj sto, a sad ću na tvoja sebična izdajnička ramena!
- Sebična si ti, razmažena pudlo! Ko drugi bi ti kupio helikopter, ko bi te vodio na martini kod Melanije Tramp, ko bi ti plaćao jebene liposukcije i botokse, od kojih je većina i propala jer si bila pijana?
- Što će mi, kad te imaju samo šatirani Nejmar i ćopavi Mota? Neću više nikad da ih vidim!
- Još ne želim u penziju!
Ni Felisidad i Denis ne ostaju dužni jedno drugom.
- Od života si mi napravio konzolu za igricu 'Da li mi je momak danas momak ili još bulji u usrane virtuelne Vikinge koji skupljaju tokene po šumi'. U najidealnijem slučaju treba da mi bude čast da očetkam WC šolju jer su tebi ruke zauzete.
- Zašto se onda pretvaraš da razumiješ? Zajebi te priče sa materinskim instinktom. Idi, doji drugoga.
- Tebi i treba majka, jer si svoju upropastio!
- Pomjeri se, mamice. Zaklanjaš mi pogled na reklamu! To je moj život, visoka rezolucija!
Milioni piksela
Svađa se usijava u rašljama fudbalskog gola. Svak na svakog osipa najoštriju artiljeriju riječi, a posebno Felisidad na Denisa, koji se zagledao u „rezoluciju“. Deru glasove, cijepaju štosove zelenih novčanica, udaraju se, šamaraju, gađu cipelama, povraću jedno po drugom, cijepaju skupocjenu garderobu...
Denis, krvave košulje, sa modricom na licu, ozaren bilbordom koji emituje brze vijesti i reklame, plače od sreće. Počne monološki, u zatišje svađe, da im obrazlaže ljubav prema svjetlucavim detaljima na bilbordu, prema milionima piksela koji trepere ispred njih. On sa tolikom strašću opisuje zavisničku zagledanost u veliki monitor i ljubav prema kompjuteru, zbog koje ne žali ni što su ga ostavili roditelji, prijatelji, Felisidad.
Na ekranu se, u nizu brzih vijesti, nakon vremenske prognoze i čestitke klubu na osvojenom trofeju, objavljuje i zanimljivost da je u bolnici QBC prvi put nakon 240 godina došlo do zamjene beba. Otac djevojčice primijetio je da to nije ista beba koju je njegova supruga rodila prije tri dana i vratio ju je. Spiker nabraja zatim da su istog časa podnijeli ostavke načelnik odjeljenja, direktor sektora, direktor bolnice, ministar zdravlja, potpredsjednik vlade za unutrašnje poslove i tako dalje.
Plač u ružičastom
Muk. U daljini se čuje aplauz za džez bend. Vatromet puca na nebu, svijetle odbljeske vidimo na licima njih četvoro koji stoje uokvireni stativama gola. Svi plaču i ćute. Slika je skoro nijema: četiri osobe ridaju i gledaju u bilbord. Na ridajuća lica padaju posljednji tonovi pjesme „La vie en rose“ – „Život u ružičastom“.
Na apsurd života pripadnika visoke klase, pregorjelih od sopstvene strasti, bez želje da istinski žive, pada posljednja klapa. Alenova četvorka plače, pomirena sa sopstvenom promašenošću.
Vudi Alen je ovim kinematografskim uratkom dosegao zenit u posljednoj decenije autorskog rada. „Pari Sen Žermen, mon amour“ ispituje muško-žensku vezu kao ropstvo modernog čovjeka, koja se može ostvariti samo u individualnim okvirima. Pored problematizovanja konfekcijske visoke klase koja je izgubila sve limese i osjećaje, Alen otvara i dubine ljudskih duša i opravdava svakog lika iz njegovog ugla i usko lične motivacije. Pa ima li idealnijeg filma za Vudijeve crnogorske fanove?
