Neđe tamo prije skoro deset godina, jedna omanja grupa (čitaj: tri) ljubitelja kinematografije krenula je u ostvarivanje svoje, u tom trenutku ne baš „zahvalne“ ideje o pokretanju Underhill film festa - festivala dokumentarnog filma u Podgorici. E sad, to iz ove perspektive ne izgleda kao nešto strašno. Međutim, ako se vratimo nazad u to doba sjetićemo se da film u Crnoj Gori nije nailazio na razumijevanje relevantnih institucija u zemlji ni u naznakama, a samo „bavljenje“ filmom je tek hvatalo zamajac.
Profilisana publika
Činjenica da je riječ o događaju koji baštini isključivo dokumentarnu formu, za koju domaća publika nije baš toliko zainteresovana, dovoljno govori o tome da nije bilo lako realizovati ni prvo, a kamoli dovesti Underhill na korak do jubilarnog, 10. izdanja. I to sve uz strastvenu želju, veliki napor male grupe ljudi i ne zaboravimo – uz krajnje ograničena finansijska sredstva.
Tokom devet godina, UF ne samo da je stvorio „kritičnu masu“, već je uspio da izgradi i profilisanu publiku. Naziv festivala simbolično nosi ime grada u kom se dešava, a i skraćenica koju festival koristi je vjerovatno jedan od najčešćih podgoričko-crnogorskih frazalnih oblika kojim hoćete reći štošta i ništa, a opet strefit poentu. Na tom fonu kod nas i funkcioniše odnos publike i umjetnosti, pa i samih festivala.
Svake godine na UF-u vidimo približno 20 ostvarenja, uglavnom regionalne i evropske produkcije, ali i raznih prekookeanskih, oskarovskih pretendenata. Najbitnija stvar u svemu tome nije broj, već kvalitet, raznovrsnost i nadasve aktuelnost pridošlih radova, koje selektori i osnivači uz ogroman trud i odličnu povezanost sa ostalim sličnim festivalima (Sarajevo, Prizren, BELDOCS, ZAGREBDOX, IDFA...) uspiju da predstave publici.
Renomirani autori
Underhill nam je tokom godina donio radove Erola Morisa, Vima Vendersa, Džošue Openhajmera, Sare Poli, Ulriha Sajdla, Asifa Kapadije... Zatim, gledali smo društveno angažovane teme, filmove o ugrožavanju životne sredine, selektivnom abortusu, crnogorskoj alternativnoj sceni, pionirima domaće kinematografije i brojna ostvarenja o zanimljivim popularnim ličnostima, od bivšeg predsjednika Urugvaja Hosea Pepea Muhike, do Pine Bauš, Ingrid Bergman, Lajbaha i Dušana Makavejeva.
Organizatori festivala ugostili su mnoge renomirane filmske autore sa eks-Ju prostora i – što je najvažnije – ohrabrili domaće autore, što kratkog što dugog metra, da iskorite UF prostor da se adekvatno predstave publici.
Ne smijemo da zaboravimo ni muzički segmenat, u okviru kog smo slušali Intruder, Obojeni program, Darkwood Dub, Elemental, Svi na pod, Eyesburn... Pored brojnih di-džejeva sa lokalne scene,mogli smo da čujemo i domaće uzdanice kao što su Beta Baroque, Autogeni trening i neprežaljeni Deep Thoughts, jedna od zanimljivijih muzičkih pojava na našoj sceni u posljednjoj deceniji.
Savršen prostor
Ovogodišnje izdanje festivala, koji je zatvoren u utorak, 12. juna, donijelo nam je još zanimljivih filmova. Između ostalog, dobili smo uvid u živote Grejs Džouns, Vitni Hjuston i Elene Ferante. Pogledali smo nove radove Laure Poitras i Sofi Fajns, kao i filmove standardnih gostiju festivala - Biljane Tutorov (zabavni, ne i naivni „Kada dođu svinje“), Borisa Mitića (ekstra!zanimljivi „Slatko od Ništa“), Mile Turajlić, Roberta Tomića Zubera i tako dalje.
Osjetno je i jačanje pratećeg programa u vidu projekta CIRCLE – Women DocAccelerator (prošlogodišnji RAD), za autorke iz oblasti dokumentarnog filma koje razvijaju projekte međunarodnog potencijala, zatim Dokuškole i sad već standardne sekcije „U fokusu“ koja se organizuje u saradnji sa NVO Centar za ženska prava.
Na kraju smo dobilii fenomenalni novi glavni prostor, košarkaški teren u Njegoševom parku, koji savršeno paše uz ovakav tip događaja. Nadajmo se da je poslije intimne bašte kafića „Soul II Soul“, gdje je festival prohodao, i nekoliko neuobičajenih rješenja (garaža – odličan, kasarna u Zagoriču – neprilagodljivo izgubljen u vremenu), Underhill film fest konačno pronašao svoj „teren“.
Damir MURSELJEVIĆ
FOTO: Underhill Film Fest
