Piše:
Vladimir Maraš
Ovih dana sam išao često magistralnim putevima ka primorju i nazad. U zavisnosti od razloga zbog kojih sam provodio malo više vremena za volanom, birao sam rute. Najčešće sam išao iz glavnog grada preko Cetinja ka Budvi i Tivtu, nekoliko puta kroz Sozinu. I odmah da vam kažem, stekao sam utisak da se na crnogorskim drumovima divlja kao nikada do sada.
Prebrza vožnja nevjerovatno brzim kolima (SUV poršei, BMW petice i sedmice, pasati, crni sa zatamnjenim staklima, mercedesi sa onom AMG oznakom i ini), nepoštovanje osnovnih sabraćajnih propisa, preticanje s papučicom gasa do daske na duploj punoj liniji u nepreglednoj krivini udesno, preticanje bez signalizacije, „nepostojanje“ lijeve trake...
O (ne)poštovanju ograničenja brzine odavno znamo što misle crnogorski vozači ali ipak, samo razmišljam, ako sam ja poslije samo nekoliko odlazaka do primorja i nazad shvatio da je situacija grđa nego ikad, onda možete da zamislite kako izgleda kada iz nekog razloga, poslom ili privatno, morate da provedete više sati u vozilu na našim putevima. Glava u torbi je možda najbolji i najprecizniji mogući izraz.
Zaista mi nije jasno, uz tehnološku supremaciju koju ima čovječanstvo, da mi u Crnoj Gori nijesmo u stanju da dovedemo u red saobraćajnu kulturu i podignemo je na nivo koji će nam makar ulivati manje straha kad ulazimo u automobil sa porodicom. Zar je baš toliko teško pronaći način da se vozači kažnjavaju efektno?
Simbolične policijske patrole koje vire iz žbunova, najčešće uhvate po nekog „jugaša“ ili „dvojku“ sa toliko prepoznatljivim šrafcigerom zađenutim u onaj prostor između prozora i kedera. I opet, siguran sam da ih ne zaustavljaju bez razloga. No, nije mi jasno da pored toliko napora uprave policije, pogotovo u jeku turističke sezone kojoj se približavamo, nijesmo u stanju da makar kontrolišemo crnogorske tablice i njihove jahače apokalipse.
Znam još nešto - čim takvi vozači izađu van granica Crne Gore (a malobrojni izlaze), vrlo lako se prilagode tuđim standardima. Znači, ipak može. Na kraju krajeva, postoji rješenje koje se u ovakvim društvima, prije ili kasnije, pokaže kao najdjelotvornije. Žargonski se naziva „po džepu“.
Da budem iskren do kraja, ne odolim ni ja praznom i suvom putu, pa se dogodi da svjesno pregazim dozvoljeni limit, u onih „30km/h koji će se tolerisati“. Međutim, i pored toga, dogodi se da me okroji neka zvijer od auta kojoj 200/h svira iz motora, a bogami i iz zvučnika. Dakle, vrijeme je, baš je vrijeme, da se smisli mehanizam koji će po automatizmu kažnjavati crnogorske kamikaze za volanom.
Neću vam reći ništa novo ako konstatujem da vožnja u gradskim sredinama nije manje rizična. Ljudi nonšalantno prolaze kroz crveno svjetlo nakon ponoći, pješake nakon 23 sata niko ne vidi na prelazu, o biciklistima da ne govorimo.
Na kraju, postoje i neke druge, rekao bih, malo bolje uređene države koje su odavno riješile problem divljanja za volanom. Naravno, nije sve u moći policije - ima nečega i u našem ukupnom sistemu vrijednosti. Poruke o devastaciji svakog segmenta života stižu nam sa svih strana, pa se to logično mora odraziti i na saobraćajnu kulturu.
Dakle, u ovoj zemlji popravljanje stvari mora da krene sinhronizovano, logično, „u paketu“ sa akcijom povratka civilizacijskih vrijednosti na ove prostore. U suprotnom, postajemo statistički podatak, koji u zavisnosti od kvote, uspijeva da preživi. Ili ne uspije.
Previše smo prijatelja, rođaka, braće i sestara izgubili u saobraćaju. I previše vjerujemo da će nakon odlaska nekog nama dragog, bliskog ili poznatog, neka kampanja promijeniti stanje. Neće. Kampanja je korisna da se „nasloni“ na sistemsku odluku da se nešto promijeni. Turistička smo destinacija, a ne bije nas glas da smo baš na nivou saobraćajne tolerancije kakvu bi trebalo da posjedujemo. Makar ne u odnosu na turističke ili kulturne ambicije koje imamo i pokazujemo. Ili ih možda i nemamo?
