Coming of age film „Love, Simon“ u režiji Grega Berlantija je prvo ostvarenje u produkciji velikog holivudskog studija („20th Century Fox“) u kom je glavni lik tinejdžer homoseksualac. To je bio dovoljan razlog da ga kritičari i filmofili dočekaju sa nestrpljenjem i punom, nepodijeljenom pažnjom. Glavno pitanje uoči premijere glasilo je: hoće li ovo biti film koji mijenja pravila i obrće igricu u ovom žanru – ili još jedna bezazlena tinejdžerska pričica od čije se slatkoće kvare zubi?
Ni tu, ni tamo
Poslije gledanja filma, odgovor glasi – ni prvo, ni drugo. „Love, Simon“ nije toliko stupidno zaslađen, da vas tjera da padnete u komu od šećera, ali takođe nije ni djelo čiji autor ima hrabrosti da se istakne. I daleko je od etikete jednog od najboljih naslova ove filmske godine i LGBTIQ ostvarenja uopšte, koju su potrčali da mu prilijepe gledaoci zaslijepljeni hajpom.
Zašto je „Love, Simon“ toliko oduševio mnoge gledaoce i pojedine kritičare? Prvo, njegov glavni lik je sve samo ne stereotipni, holivudizirani gej. Nik Robinson ubjedljivo igra Sajmona -zgodnjikavog, slatkastog momka koji ima sasvim normalan život, prijatelje i porodicu, ali krije da je homoseksualac.
Naš mladi junak nema konzervativne roditelje (tata je slatkasta šeprtlja nalik Šilji, a mama „boluje“ od liberalnih shvatanja), niti neprijateljski nastrojenu sestru, zatucane prijatelje, strogog direktora škole, profesore pune nerazumijevanja...
Kao što rekosmo, Sajmonovo okruženje je apsolutno „gej prijateljsko“. Ako neko ne bi trebalo da osjeća strah da otkrije seksualno opredjeljenje, to je on. No, mladić se i dalje plaši da „izađe iz ormara“...
Bezbolni izlazak
U jednom momentu, Sajmon nailazi na anonimni post na popularnom školskom blogu. Mladić potpisan kao „Blu“ priznaje da se plaši da otkrije svijetu da je gej. Sajmon mu šalje imejl potpisujući se kao Žak. On i Blu počinju da se dopisuju – i zaljubljuju se.
No, da se vratimo na razloge zbog kojih je „Love, Simon“ (ne)pravedno pronašao mjesto u srcima filmofila. Osim odličnog glavnog glumca i izostanka „gej klišea“ karakterističnih za većinu LGBTIQ protagonista, Berlantijeva dramedija privlačna je i zbog toga što funkcioniše kao „emotivno ćebence“.
„Love, Simon“ je toliko slatko skockan da, ako ste iole empatični ili dijelite istu orijentaciju, morate da poželite da „izlazak“ svih homoseksualaca prođe kao Sajmonov – relativno bezbolno i uz mnogo razumijevanja. Da ne kažemo, gotovo bajkoliko.
Nelogični potezi
To i jeste najveći problem, pored upotrebe klišea iz tinejdž filmova i sporednih likova poput Sajmonovih roditelja ili siledžija iz škole, koji su ostali nedovršeni, na nivou skice. U Berlantijevom filmu skoro sve ide previše glatko, djeluje nerealistično i ostaje nerazrađeno, na nivou deklamacije.
Pojedini potezi likova apsolutno nemaju nikakve veze sa njihovim karakterima, uprkos tome što ih igra vrlo talentovana i supersimpatična ekipa sa čak dva lica iz Netfliksovog tinejdž hita „13 Reasons Why“ (Katrin Langford i Majls Hejzer). Najbolji primjer je lik štrebera koji ucjenjuje Sajmona. Pa kako bi onakav smotuljak nesigurnosti i bizarnosti ikada mogao da proba da uništi život bilo kome?
Jasna je režiserova potreba da snimi ljubavno pismo tinejdž filmovima iz osamdesetih, ali omaž je jedna stvar, a sasvim je drugo stvoriti film koji 2018. djeluje zastarjelo. Berlanti sve vrijeme ostaje u sigurnoj zoni u kojoj, da se ne lažemo, boravak i druženje sa likovima uopšte nijesu dosadni (naročito kada na scenu upadne Nataša Rotvel u ulozi urnebesne profesorice), ali ostaju daleko od provoda za pamćenje, a kamoli od kakvog važnog životnog iskustva.
Dobra smjernica
Scena koja najbolje pokazuje da „Love, Simon“ apsolutno nije relevantan LGBTIQ film je ona u kojoj Sajmon razgovara sa majkom. Njihov dijalog, koji je više monolog njegove mati pune razumijevanja, djeluje kao kineska verzija fenomenalne scene oca i sina iz briljantne ljubavne drame „Call Me By Your Name“ (Luka Gvadanjino, 2017).
Nažalost, Berlantijevo ostvarenje nema ni dubinu, ni ljepotu, ni snagu prošlogodišnjeg LGBTIQ hita. Nije ni moglo da ga ima, vođeno rukom režisera koji kao da sve vrijeme hoda po jajima, plašeći se da ne napravi potez rizičniji od blic-poljupca dva srednjoškolca.
„Love, Simon“ je važan samo zbog odluke velikog studija da se upusti u ovakve tematske vode. Što se tiče filmskog kvaliteta, divan je i sladak – ali izuzetno prosječan. No, nadajmo se da će poslužiti kao dobra smjernica za podsticanje i uvažavanje LGBTIQ priča na velikom platnu.
Ocjena: 6/10
Režija: Greg Berlanti Uloge: Nik Robinson, Aleksandra Šip, Katrin Langford, Logan Miler, Dženifer Garner
Trajanje: 110 min
