Dizni i Piksar dokazali su mnogo puta koliko im „teške“ i ozbiljne priče idu od ruke. Ipak, često se događalo i da se kreativci oba studija zanesu, pa da u filmove „uvale“ previše pjevanije – nauštrb inovativnih režiserskih rješenja i kvaliteta animacije. Iako većini filmskih festivala i Američkoj akademiji to očigledno pretjerano ne smeta (neko je rekao „Frozen“?), zaljubljenici u vrsna animirana ostvarenja ipak traže nešto ozbiljnije, što neće ostati upamćeno samo po nekoj šarenoj pjesmici.
Dokaz da je moguće snimiti odličnu, ozbiljnu i raspjevanu animaciju stigao nam je 21. juna 2008. godine. Piksarov pulen Endru Stenton pokazao nam je animirani biser „Wall-E“, jasno stavljajući do znanja da je pronašao rješenje nemilog „pjevajućeg“ problema u industriji animacije.
Svemirski talasi
Simpatični poluapokaliptični, distopijski biser došao je u pravo vrijeme da nas adekvatno upozori što radimo sopstvenoj planeti. Dok naš glavni junak, mali robot Voli, pokušava da očisti Zemlju, koju su ljudi zapostavili i preselili se u svemir, gledaoci razočarano gledaju u beskonačno smetlište koje je zamijenilo nekadašnju prirodnu ljepotu.
Iako je Stenton s pravom bježao od uigrane oskarovske formule (provući simpatičnu pjesmu poznatog izvođača i uloviti nominaciju/zlatni kipić), uspio je da postigne nešto mnogo jednostavnije, a efektnije – da nam pokaže definiciju i ljepotu plesa, ali i da isporuči snažnu poruku. I to ne samo jednom, već više puta!
Ovaj motiv pojavljuje se prvi put kada mali Voli uči da pleše sam sa sobom. Kasnije, ponavlja se u sceni koja je bila inovativno i režiserski mnogo lakša za obrađivanje: kada stari kapetan svemirskog broda, zaintrigiran pitanjem što je to uopšte planeta Zemlja, traži kompjuteru da mu odgovori na pitanje što je to ples. Stentonovo rješenje bilo je krajnje jednostavno, ali i dan-danas, deset godina nakon premijere, pamtimo bijelu i plavu liniju koje se spajaju u kosmosu i prave „svemirske talase“.
Inspirativni miks
Autorska ekipa animacije stvorila je miks čudnjikavih, ali vrlo inteligentnih rješenja, koja su pronašla put do finalnog projekta kroz različite oblike inspiracije. Prvo, Stenton je tokom snimanja i produkcije puštao saradnicima filmove Čarlija Čaplina i Bastera Kitona, ne bi li ih animirao da se posvete priči, a ne samo tehnološkim rješenjima. Sa druge strane, umjetnički direktor Entoni Kristov osmislio je slike uništene Zemlje kopajući sve što je mogao da nađe o Černobilju i svojoj rodnoj Bugarskoj, koja je imala višegodišnji problem sa odlaganjem smeća.
Od Oskara, BAFTA priznanja i Zlatnog Globusa za najbolji crtać godine, do mora nagrada za tehnička dostignuća, „Wall-E“ je nenadano započeo promjene u industriji animacije. No, mnogo važnija od filmske jeste eko revolucija koja je rođena iz ideje od koje je krenuo naš glavni junak. Voljeni robot Voli ubijedio nas je da nećemo stići nigdje ako ne počnemo da brinemo o Zemlji. Zanimljivo je to što čak ni iskusni Džejms Kameron nije uspio da postigne sličan efekat sa ostvarenjem „Avatar“ (2009), a inovativnom Stentonu to je pošlo od ruke sa lakoćom.
Nakon slatkog robota čistača, koji ne može da sačuva Zemlju od ljudi i njihovih ružnih navika, pripadnici starijih i mlađih generacija shvatili su, makar na trenutak, da Zemlja zaslužuje da budemo bolji. Ostaje nada da će „Wall-E“ i njemu slična ostvarenja nastaviti da bude i bune i ljude iz budućnosti. Možda će onda neke nove generacije uspjeti da se probude i zasade zelenu biljku gdje joj je mjesto.
L. MURSELJEVIĆ
