– Kulturna baština jedne države i njena kulturna dobra predstavljaju osnov nacionalnog identiteta – ocijenila je doskorašnja direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara Anastazija Miranović u dokumentu o devastaciji manastira Ostrog i Reževići, koji je prezentovala prošle godine, a u kojem je hronološki navela postupanje Uprave u pokušajima da zaštiti ovo kulturno blago Crne Gore.
U nekoliko nastavaka prenijećemo djelove ovog dokumenta kojim je ukazano na neprihvatljivo ponašanje Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koja bez zazora devastira crnogorsku kulturnu baštinu.
ZAŠTITA
Evropa je, istakla je Miranović, odavno prepoznala značaj i potrebu očuvanja i unapređenja ovih vrijednosti i nizom preporuka, konvencija, uputstava normirala datu administrativno-tehničku, naučnu i pravnu problematiku.
Crna Gora je potpisnica većine tih dokumenata. Takođe, donijeli smo set zakona kojima štitimo naše kulturno nasljeđe i kulturna dobra ove države, ali problem nastaje u implementaciji. Neadekvatno korišćenje i prezentacija kulturne baštine i njenih kulturnih dobara može nanijeti nenadoknadivu štetu vrijednostima kulturnog identiteta države.
Uprava za zaštitu kulturnih dobara i ostale državne i opštinske institucije koje se bave očuvanjem, prezentacijom i vrednovanjem kulturne baštine i kulturnih dobara moraju biti aktivno uključene u razvojne projekte koji podrazumijevaju promjene na kulturnim dobrima i njihovoj zaštićenoj okolini.
Kako bi se taj cilj postigao, neophodna je potpuna posvećenost i koordinacija među stručnim, političkim, civilnim i privatnim segmentima društva, koja je utemeljena na dugoročnoj viziji održivog razvoja.
Čitanje i tumačenje kulturoloških, identifikacionih, civilizacijskih kodova može da bude u ravni individualnih tumačenja i percepcije, međutim, primjena zakona sekularne, pravne države Crne Gore, treba da je obavezujuća za sve subjekte koji u njoj žive i rade, odnosno ostvaruju svoja prava.
Zakonom o zaštiti kulturnih dobara utvrđeno je da upravne i s njima povezane stručne poslove na zaštiti kulturnih dobara vrši specijalizovani organ uprave u sastavu Ministarstva kulture – Uprava za zaštitu kulturnih dobara, a obavljanje stručnih poslova, koji nijesu u nadležnosti Uprave, povjereno je specijalizovanim javnim ustanovama. Principi i načini očuvanja kulturne baštine i kulturnih dobara jasno su definisani Ustavom naše države, Zakonom o zaštiti kulturnih dobara, Zakonom o kulturi, ratifikovanim međunarodnim konvencijama, pravilnicima i drugim podzakonskim aktima. Takođe, Crna Gora je, odredbom člana 9. Ustava, utvrdila da su potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka i da imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drugačije od unutrašnjeg zakonodavstva.
NEPOKRETNA DOBRA
Graditeljska kulturna baština izložena je trajnim uticajima i pritiscima modernizacije, a zbog svoje materijalne strukture posebno je osjetljiva i sklona propadanju. Poražavajući je zaključak da je degradacija pojedinih nepokretnih kulturnih dobara dosegla takve razmjere da se može govoriti o krajnjoj ugroženosti i opasnosti od nestanka. Takvom stanju pridonijeli su: prirodni faktori, nebriga i neodržavanje, nedostatak finansijskih sredstava, neriješeni imovinsko-pravni odnosi, nepoštovanje zakonskih propisa i neprimjenjivanje sankcija, nedovoljna svijest o vrijednosti baštine.
Nepokretna kulturna dobra posebno ugrožavaju neodgovarajući građevinski zahvati, koji ne uvažavaju konzervatorske uslove i često se izvode bez stručne konzervatorske i tehničke dokumentacije. Prilikom obnove sakralnih objekata izostajala je saradnja korisnika kulturnih dobara sa stručnim službama u institucijama zaštite. Negativne posljedice odnose se ne samo na arhitekturu, već i na živopise, ikonostase i kulturni pejzaž, kao i ambijentalne vrijednosti tih kulturnih dobara. Poseban problem predstavlja unošenje neadekvatnih elemenata koji mijenjaju izvornost kulturnog dobra i devastiraju njegovu dokumentacionu i istorijsku vrijednost. Degradacija sakralnih objekata najvidljivija je kroz proces obnove i izgradnje novih konaka manastirskih kompleksa.
Opširnije u Pobjedi
