Piše: Marija Ivanović
Možete li da zamislite kako bi izgledao film o kući zaposjednutoj demonima, ali u režiji Ingmara Bergmana? Vjerovatno ne. No, ako vas zanima vrsni spoj okultnog i razarajuće porodične drame – horor „Hereditary“ („Naslijeđeno zlo“) prava je stvar za vas. Samo, molimo vas, prije odlaska u bioskop zanemarite hajpovanje i trivijalnu etiketu „najstrašniji film 2018. godine“ koju su kritičari i gledaoci prikačili ovom ostvarenju. Steći ćete pogrešan utisak, jer „Hereditary“ ne ide i ne upošljava jeftine šokove.
Mentalni suvenir
Ovaj horor nije, kao većina njegovih „strašnih“ kolega, predvidljivi vozić kroz kuću strave u Diznilendu. Ari Aster snimio je debitantski (!) dugometražni igrani film koji svakom gledaocu ostavlja makar po jedan uznemirujući mentalni suvenir.
Bilo kakav pokušaj prepričavanja radnje može da upropasti užitak otkrivanja ovog uznemirujućeg ostvarenja. Recimo samo da se priča vrti oko izuzetno disfunkcionalne porodice, čiji demoni iz prošlosti počinju da se bude nakon smrti bake.
U prvom dijelu dvočasovnog horora režiser isporučuje briljantnu, pažljivo sklopljenu, izuzetno detaljnu studiju gubitka, žalosti, griže savjesti i straha, vješto pripremajući teren da njegov film proradi kao višeslojna metafora, što i jesu najbolji pripadnici ovog žanra. Zbog toga ovaj film zahtijeva posvećenog, mentalno spremnog i posvećenog gledaoca. I vjerujte, onaj koji mu posveti punu pažnju, dobiće nešto što je najpribližnije moguće „Rozmerinoj bebi“ svog vremena.
Totalna paraliza
Prizivanje duhova i ostali klasični elementi horora pojavljuju se tek u drugoj polovini, ali dizajn zvuka, igra svjetla, scenografija (dokaz da autoru nije potrebna poluraspadnuta, drevna kuća da bi ubijedio gledaoce kako su u njoj duhovi), gluma, scenario i fantastična muzika već rade svoje. Osjećate kako majdan u vašem stomaku raste. I raste i raste i raste – puneći se čistim emocionalnim užasom.
Ovaj celuloidni teror ispunjen je uznemirujućim slikama koje su toliko jezive, da režiseru nije potrebna manipulacija „zvučnim udarima“ da prodrmusa i zadrži pažnju gledalaca. Spektar emocija kojima se poigrava Aster seže od čistog, nepojmljivog užasa do osjećaja kompletne psihološke paralize, bespomoćnosti i duboke tuge. Da se poslužimo tačnim klišeom – „Hereditary“ je film koji je pretežak za gledanje, a još teži za sklanjanje pogleda.
Poznavalac žanra
Nalik sjajnim savremenicima, kakvi su visoko ocijenjeni „The Witch“ (2015) i „It Comes at Night“ (2017) ili nepravedno potcijenjeno remek-djelo „The Eyes of My Mother“ (2016), Asterov film čini da se čak i horor veterani među gledaocima osjete kao djevice.
Zbog toga nije ni čudo što su kritičari potrčali da ga smjeste u koš sa klasicima „Rozmerina beba“, „Isijavanje“, „Istjerivač đavola“ i „Keri“. No, polako. Ovo je ipak klasa A, od koje Aster, očigledno vrsni poznavalac žanra, nikako ne krade – već joj šalje prelijepo ljubavno pismo.
Njegov debi ima problema sa ritmom (sporogoreća radnja nije problem, ali ovdje je mogla da bude sabijenija) i glumom (Aleks Volf „ispada“ u pojedinim važnim momentima), a mogao je da ima i malčice dvosmisleniji kraj. Zbog toga pripada klasi B, što je apsolutno kompliment kada nekoliko stepenika iznad stoje Polanski, Kjubrik, Fridkin i De Palma.
Impresivna Kolet
„Hereditary“ je nepredvidljiva, izazovna i uvrnuta živuljka koja „iznevjerava“ očekivanja na najbolji način. Uprkos tome što se služi pojedinim opštim elementima (jezivo dijete, tabla za prizivanje duhova, tijela u plamenu, mračni tavan, zaposjednuta kuća), Aster uspijeva da ih okrene u korist filma.
Taman pomislite da ćete gledati film o zaposjednutom djetetu, režiser rotira priču u drugom pravcu. Čini vam se da ste ga provalili kod dijela sa mjesečarenjem, ali zahuktali voz strave krene drugačijom putanjom. Na koncu, slijedi kraj koji razjapljuje vilicu i ostavlja gledaoce u stanju duboke, nemirne zapitanosti – pa čak i ako im se film nije dopao. To je izuzetno važno. Jer možete da ne volite velike filmove, ali nikako ne možete da ne poštujete vizije njihovih autora.
I još nešto... Ako Toni Kolet ne promijeni nepisano pravilo Američke akademije da se horori zaobilaze u nominacijama za Oskare, onda nemamo blage veze ko može to da učini. Impresivnije ženske uloge nije bilo u prvoj polovini ove filmske godine. I nadajmo se da je neće biti, makar ne u hororu. Još jednu ovakvu mašinu za proizvodnju psiho terora sigurno ne bismo mogli da izdržimo.
Ocjena: 8/10
Režija: Ari Aster Uloge: Toni Kolet, Mili Šapiro, Gebrijel Burn, Aleks Volf Trajanje: 127 min
