Paskal Delpeš, supruga Danila Kiša, ovih dana boravi u Crnoj Gori kao gošća Međunarodnog književnog festivala „Odakle zovem“. Na toj prestižnoj manifestaciji, koja u ljetnjim mjesecima uspijeva sačuvati plamen književnoga života u glavnom gradu Crne Gore, za prevodioce s francuskog jezika održala je radionicu i predstavila svoje prevode djela Danila Kiša. Za Pobjedu, pričala je o piščevim cetinjskim prijateljima, posjetama crnogorskoj prijestonici, statusu Kišove literature u Francuskoj danas....
POBJEDA: Po čemu pamtite Vaš prvi susret sa Cetinjem?
DELPEŠ: Danilo Kiš je u Bordo, na katedru za slavistiku, došao 1973. godine, kao lektor za srpskohrvatski jezik. Ja sam tamo bila student. Bilo nas je malo, tako da je blisko razgovarao sa nama. Pored gramatike i drugih stručnih stvari pričao nam je o svojoj zemlji, životu i literaturi. Od početka, pričao nam je dosta o Crnoj Gori.
Objašnjavao je okolnosti dolaska na Cetinje i ulogu svog ujaka Rista Dragićevića u njegovom formiranju. Pominjao je bogatu biblioteku u kući Dragićevića, neuspjeh u školi gdje je zbog nepoznavanja jezika morao da ponovi razred, šale koje su drugovi pravili na račun njegovog čudnog prezimena... Za nas koji nijesmo poznavali tu zemlju to su bile zanimljive priče. Posebno je za njega bila značajna gimnazija. Kada sam prvi put sa njim došla na Cetinje, prvo smo obišli zgradu gimnazije...
POBJEDA: Kažete „kada sam prvi put sa njim došla na Cetinje“. Znači li to da ste u crnogorsku prijestonicu dolazili i ranije?
DELPEŠ: Da. Prvi put sam došla bez njega. Bila sam studentkinja. Ljetovala sam u Jugoslaviji. Imali smo i ljetnje škole za slavistiku. Jedne godine nagovorila sam sestru i zeta da idemo u Crnu Goru. Tada sam već poznavala Danila. Stigli smo iz Kotora, uz one nezaboravne serpentine. Moja sestra vozila je spaček. Imali smo mali incident. Upali smo u onaj kanalčić sa strane. Naišao je autobus. Izašli su iz njega neki kršni Crnogorci i bez problema izvukli spaček. Po dolasku na Cetinje, obišli smo Cetinjski manastir. I tu je izbio incident. Moja sestra polomila je staklo vitrine. Dotrčali su monasi. Mislili su da mladi turisti hoće da kradu. Naravno, brzo su razumjeli da je staklo razbijeno bez loše namjere.
Nijesam tada nikog u gradu poznavala. Danilo je bio moj profesor i tada se još nijesam usuđivala da se javim porodici Dragićević. Kupili smo to staklo. Vidjela sam Cetinje. Odmah sam se zaljubila u taj gradić.
POBJEDA: Zašto?
DELPEŠ: Iz više razloga. Prekrasno je to mjesto. Svaka ulica završava se u stijenama. Volim taj krš i suve pejzaže. Onda, taj urbani karakter me frapirao. Jugoslavija je bila ruralna. Mali gradovi su u to vrijeme često bili pola selo – pola grad. Cetinje je bilo grad u cjelini. Rađeno je po planu. Prekrasne vile... Skromne kuće građene po mjeri čovjeka... Nikoga nijesam upoznala. To je jedino što imam za zamjeriti tom mom prvom danu na Cetinju. I kasnije sam često sama dolazila.
Nakon studija specijalizirala sam antropologiju. U svom diplomskom radu bavila sam se Velim Cucama... Trešnjevo i okolna sela. U to doba već sam posjećivala Dragićeviće. Ujna je bila plemenita žena. Danilo ja rano ostao bez majke i ona mu se s beskrajnom pažnjom posvetila. Ujaka nijesam upoznala. Umro je prije mog prvog dolaska u tu kuću. Imam bliske odnose sa porodicom Dragićević i dan-danas.
POBJEDA: Mnogo puta bili ste na Cetinju u društvu Danila Kiša. Kakav je bio odnos Cetinjana prema njemu? Gotovo svi Cetinjani koji su ga poznavali tvrde da je to bio čovjek stvoren da se voli, cijenili su njegovu visoku naobrazbu i plemenitost... Kako su to iskazivali?
DELPEŠ: Upoznala sam Danilovu porodicu i drugove iz djetinjstva. Bili su to prelijepi momenti prijateljstva. Danilu je to bilo jako važno. Radovao se svakom tom susretu. Za njega, koji skoro da više nije imao porodicu, to su bili dragocjeni momenti.
Kad god bismo došli na Cetinje, prvo je obilazio porodicu Pavla Đonovića. Tetka Anđa Đonović bila je njegova druga majka. Pa stari drugovi Marko Špadijer, Boško Mijanović, Milan Beli Popović, Koko Vujović, Dimitrije Popović... To su bili dani ispunjeni vedrinom i smijehom. Voljeli su ga i on je volio njih. Postojala je razlika između Cetinja i Beograda. I u Beogradu je on imao prijatelje. Za mene su te posjete bile zanimljive.
Tu se pjevalo i lumpovalo. Ali, na Cetinju je bilo nešto više nježnosti. Cetinjska gospoština je nešto posebno. Tu se sve ispoljava s mjerom. Danila su pazili i voljeli diskretno. Bez patetike, fino i duboko. To mu je odgovaralo. Cetinje sa njegovim starim drugovima za njega je bilo mjesto na kom se osjećao spokojno. Okružen toplinom i ljubavlju tu je pronalazio njemu prijeko potreban mir.
POBJEDA: Od ostatka Crne Gore, što Vam se urezalo u pamćenje?
DELPEŠ: Nezaboravan je bio jedan boravak na Žabljaku. Poslije jedne hemioterapije Vlada Crne Gore pozvala ga je i omogućila nam je boravak u jednom rezidencijalnom objektu. Tu je Danilo mogao da diše. Organizovali su nam lijepe turističke ture. Hrana i svi drugi detalji bili su na najvišem nivou. Radili su sve što se moglo učiniti da se lijepo osjećamo. Obilazili su nas Vuko Vukadinović, Rade Brajović, Marko Špadijer i tadašnji ministar spoljnjih poslova Miodrag Lekić. Radovan Grbović i njegova supruga doprinosili su da se osjećamo kao kod svoje kuće.
POBJEDA: Kakav je bio Kišov odnos prema sestri Danici? Da li ste u njemu uspijevali prepoznati elemente one čudesne veze dva bića koju smo upoznali u Kišovim djelima iz porodične trilogije?
DELPEŠ: Živjela je u Herceg Novom. Dok je studirao, Danilo je svake godine kod nje ljetovao. Bili su različiti. Danilo, na prvi pogled, ekstrovertan, glasan, raspjevan. Danica, ćutljiva.
Možda sam umišljala, pod uticajem onoga što sam o snažnoj vezi sestre i brata u Crnoj Gori saznala proučavajući antropologiju, ali ja sam osjećala da među njima postoji nešto vrlo jako. Do kraja je bila brižna sestra.
To što su preživjeli zajedno u djetinjstvu stvorilo je među njima jaku unutrašnju vezu. Nikada je nijesam čula da pred ljudima govori o Mađarskoj.
Sa mnom se zbližila. Jednom mi je povjerila da nije zaboravila jezik, ali da postoje bolne uspomene, ona je u Crnoj Gori napravila život i ne želi da se sjeća te patnje. Bila je ljepotica. Ima djecu i unuke. Sa njima sam u stalnom kontaktu. Ne propuštam priliku da ih vidim.
POBJEDA: Da li je Kiš patio zbog francuskih predrasuda prema Jugoslaviji? Da li je imao cetinjsku sklonost da te predrasude ismijava?
DELPEŠ: Naravno da je patio. On je to ispoljavao. Govorio je i pisao. U početku, žustro je polemisao sa francuskim intelektualcima. Kasnije je prestao da ih viđa. Bila su to teška vremena za pisce koji su u Pariz dolazili iz Istočne Evrope.
U Parizu, među intelektualcima, vladala je ljevica. Bili su netolerantni prema disidentima i intelektualcima koji su dolazili iz istočnog lagera. Danilo je uvijek isticao da nije disident. Sve je bilo jasno. Ti ljudi nijesu mogli prihvatiti da ti briljantni intelektualci koji su dolazili u Pariz nijesu ljevičari poput njih.
Česlav Miloš je zbog brojnih neprijatnosti iz Pariza otišao u Ameriku i kazao da nikada više neće kročiti u prijestonicu Francuske. Održao je riječ. Kao nobelovac, na nekom proputovanju, bio je za kratko u Parizu. U ukrajinskoj crkvi vidio se sa nekim ljudima i brzo otputovao. Nije vidio nikog. Danilo je patio zbog neznanja.
Ljudi nijesu znali ništa o Jugoslaviji. Nijesu znali iz kakve kulture Kiš dolazi i kakvi su njegovi reperi. Za njih Andrić i Krleža nijesu postojali. Znali su za Tita, hrvatsku obalu i fudbal. Bilo je teško slušati njihove gluposti i glupava pitanja. Pitali su Danila da li je čitao Zolu. Odgovorio je: „Ne. Nijesam imao vremena. Prevodio sam Lotreamona!“ To je bio njegov način. Brzo je prestao da se druži sa takvim ljudima. Osim izuzetaka bilo je strašno neprijatno za čovjeka od kulture.
Amfilohijev govor na sahrani Danila Kiša bio je apsolutna sramota
POBJEDA: Zašto je jedna od Kišovih testamentarnih želja bila sahrana po pravoslavnom obredu? Čudna želja za nekoga ko je, sudeći po svemu što je pisao i govorio, bio savršen agnostik?
DELPEŠ: On je to želio i zapisao. Ne zaboravite da je to bio oktobar 1989. godine i da je politička situacija bila znatno drugačija nego danas. Ne zaboravite i da je, kao dječak, vjerovatno spašen kada je prekršten u pravoslavlje. To su bitni elementi. Za ostalo ne bih govorila u njegovo ime. Sigurna sam samo da sahranu takva kakva jeste bila nije očekivao.
POBJEDA: Makar jedna njegova želja tom prilikom nije uvažena. Nije želio da drže govore, a vladika Amfilohije je govorio...
DELPEŠ: To me je izludjelo. Da nijesam bila strankinja prekinula bih taj govor. Kao strankinja nijesam htjela da napravim skandal, a i bila sam u užasno lošem stanju. Taj govor je bio sramota. Apsolutna sramota.
POBJEDA: Kiš je bio izuzetno dobar prevodilac. Između ostalog i sa francuskog jezika... Zašto je pisao samo na srpskohrvatskom?
DELPEŠ: Govorio je da on ima divan Stradivarijus, to je njegov srpskohrvatski jezik i da nema razloga da svira na lošoj violini. Razumijem ga.
Nijesam pisac, ali kada prevodite, vi ipak pišete. Hvala Bogu što je imao takav stav. Kada vladate jezikom kao što je on vladao, osjećate se bespomoćno i nespretno u stranom jeziku.
Danilo je bio pisac koji ocjenjuje svaku riječ i svaki znak. Koliko god dobro znao francuski za njega bi bila tortura da piše na tom jeziku.
Na francuskom je napisao samo jedan esej. Njegov naslov je „Zdrav razum“.
POBJEDA: Preveli ste sva Kišova djela na francuski jezik…
DELPEŠ: Nijesam prevela sva njegova djela. Roman „Bašta, pepeo“ preveden je prije nego što sam ja i znala da ću studirati srpskohrvatski jezik. Preveo ga je Žan Deska. Dobar je to prevod.
Naravno, zbog poznatih okolnosti uvijek poželim da uradim novi.
POBJEDA: U redu. Preveli ste skoro sva Kišova djela na francuski jezik. Koje od njih je Vama najbliže i smatrate ga najuspjelijim?
DELPEŠ: Teško je to reći. On je pisac koji se ne ponavlja. Svaka knjiga je posebna. Svaka knjiga je drugačija od drugih...
POBJEDA: I svaka je izvrsna...
DELPEŠ: Jeste. Teško je izabrati. Možda imam slabosti prema „Peščaniku“. Svaki put kad čitam Danilove knjige iznova shvatam da su sve one fenomenalna literatura. Kad već insistirate, izdvojiću „Peščanik“.
Intelektualna igra
POBJEDA: Kažite nam nešto o procesu prevođenja djela Danila Kiša. Velika je privilegija za prevodioca cjelodnevno prisustvo pisca u neposrednoj blizini...
DELPEŠ: Imati takvu mogućnost saradnje s autorom koji savršeno zna francuski i sam je vrhunski prevodilac je fenomenalno iskustvo. Radili smo na zabavan način.
Dok sam prevodila postavljala sam mu milion pitanja. Kada je za mene sve bilo gotovo, glasno sam čitala. On je ležao i pušio.
Onda su slijedila pitanja: „Zašto baš taj pridjev? Zašto taj glagol?“ Bila je to intelektualna igra i morala sam da odbranim svaki svoj izbor.
Ako je bio zadovoljan, on kaže: „U redu. Odgovor prihvaćen“.
POBJEDA: Da li je, kao književno intrigantne, Kiš nekada pominjao crnogorske, cetinjske teme?
DELPEŠ: Napisao je nešto jako kratko. Znam da ima nekoliko prelijepih redova o cetinjskim kišama. Pričali smo često o Cetinju. Rekao mi je da se, za književni pristup, gotovo ništa na Cetinju nije promijenilo u odnosu na vrijeme kada je iz njega otišao na studije.
Kada Kiš piše svoju porodičnu priču, ona je samo izgovor da piše o nestanku jevrejske zajednice u Evropi.
Objašnjavao mi je da za pisanje o Cetinju nema neophodnu distancu, da traži odgovarajući ugao... Nije ga našao.
I Marku Špadijeru govorio je da bi cetinjska tema podrazumijevala puno rada u arhivama, a on nije imao dovoljno vremena.
POBJEDA: Svojevremeno, Kiš je tvrdio da je njegovih čitalaca malo i da su slični njemu.
Pretpostavljam da ste, kao prevodilac, bili u prilici da se često srijećete sa čitaocima njegovih djela. Da li je Kiš bio u pravu?
DELPEŠ: Nije bio daleko od istine. U Francuskoj on nema puno čitalaca. U Evropi, najmanje ih ima u Francuskoj.
Ima ih mnogo više u Njemačkoj, Italiji i Španiji. Kada razgovaram sa prijateljima koji su pasionirani čitači - kažu mi da je to književnost koja je za njih malo teška. Stvarno treba imati ogromnu kulturu da možete sve slojeve njegovog teksta da osjetite.
POBJEDA: Da je sudbina tako htjela i da je danas ovdje, kakav bi bio odnos Danila Kiša prema diktatima svjetskog zakona tržišta?
DELPEŠ: Nikada ne govorim u njegovo ime. To bi bilo glupo, ali po meni, stvari se ne mijenjaju.
Diktati popularnosti, tiraža i para su vječni. Toga je uvijek bilo u knjigama. Ali je uvijek bilo i umjetnika koji nijesu prodavali knjige i koji su sami u svojoj sobi crkavali od gladi.
Pravi umjetnici rade svoj posao. To je unutrašnja nužda. Za istinske stvaraoce uvijek je teško bilo. Uvijek su vladale pare. Ne vjerujem da će se to promijeniti.
POBJEDA: Prevodili ste na francuski i djela Iva Andrića. Za kraj jedno „tržišno pitanje“. U usporedbi sa Kišom, čija se djela danas u Francuskoj više traže u knjižarama?
DELPEŠ: Andrićeva. Francuzi tradicionalno vole djela s istorijskom tematikom. Kod Andrića je ona za njih očitija. A i rat u Bosni je iskustvo s manjom istorijskom distancom od holokausta koji je bio literarna opsesija Danila Kiša.
Pobjeda, Vlatko Simunović
Fotografije: Pobjeda, Nedjeljnik.rs
