Imam novo lice i ispalo je dobro – pjeva Trent Reznor na početku dugo očekivanog materijala benda Nine Inch Nails, u haosu tušta i tma industrijskih šumova. Kada jedan od najpoganijih, najopasnijih likova američke alternative izgovori ovakvu stvar, morate da ga shvatite ozbiljno.
Kosmos i buka
Trent Reznor ima nepogrešiv njuh da prepozna nešto što vrijedi, taj fantastičan talenat da se izdvoji sa strane i dekonstruiše druge i sebe. Ovog puta apsolutno nije pogriješio, jer EP „Bad Witch“ je njegovo najbolje lice u ovom vijeku. Odraz toliko gorak i kiseo, da od njega puca svako muzičko ogledalo.
„Bad Witch“ bi se mogao opisati kao približno pola sata najboljeg od svega što je Reznor radio u prethodne dvije decenije. U velikom raskoraku, od najbučnijeg i najprljavijeg industrijskog roka, do sonične elektronike i kosmičkog fri džeza, ova kultna figura pronašla je sebe. Kao da mu je nastup u bunovnom finalu Linčovog prošlogodišnjeg remek-djela „Twin Peaks“ otvorio sve čakre – postao je onaj najagresivniji Reznor koji utjeruje opominjući strah u kosti! Baš takav je u ironičnoj pjesmi „Shit Mirror“ koja jurišno otvara ploču i sigurno će biti upamćena kao jedan od ključnih momenata ove muzičke godine.
Muzika grupe Nine Inch Nails uvijek je hvatala beznadežni haos potpuno neočekivanih promjena raspoloženja. Tako su joj bili koncipirani i albumi. Cjelokupna slika Reznorovog stvaralaštva liči na neku grotesknu figuru čovjeka konzumerizma, koji bi lijegao na sto plastičnog hirurga poslije svakog naleta dosade.
Raketni bijeg
„Bad Witch“ djeluje kao da je hirurg sakupio najbolje iz svake od tih operacija za neko sasvim novo lice NIN-a. Onaj element neočekivanih promjena pravca efikasan je poput Gigsovog driblinga ili Karijevog krosovera. Nemojte da se začudite kad nakon pola EP-ja Reznor upane u melanholičnu bouvijevsku opservaciju saksofonom za neki samo njemu znan kosmički džez!
Baš taj saksofon služi kao vezivno tkivo gomile istrzanih muzičkih motiva, posebno efektno u bijesnom pozivu da se djeluje i tvori zajednički u pjesmi „Play the Goddamn Part“. U finišu „Over and Out“ Reznor izgovara „nećeš pronaći odgovor ovdje“ - i poput Dejvida Bouvija na albumu „Blackstar“ uzima ulogu izbjeglice kosmonauta. Za raketni bijeg u nepoznato, avanturu, istraživanje daleko od poznatog svijeta.
„Bad Witch“ nije najbolji album benda Nine Inch Nails, ali jeste najodlučniji, najurgentniji. Lako ga je vidjeti na pijedastalu vinil kolekcija sladokusaca za nekoliko decenija, kao savršenu sirenu za uzbunu i hitan poziv da se spakuje samo najpotrebnije i krene daleko od kuće. Ka (samo)ostvarenju - i onom svijetu koji tek moramo da osvojimo.
S. STAMENIĆ
Ocjena: 93/100
