Samo veliki ljudi šale se na sopstveni i račun svog naroda. No, oni koji vole svoju zemlju, ne dozvoljavaju da drugi govore o njoj u pogrdnom kontekstu. Mi nijesmo takvi. Nemamo tu vrstu „širokih shvatanja“ da pristanemo da budemo predmet šale, ali smo zato „darežljivi“ u svakoj prilici kada nacija može da se ponizi.
Garancija uspjeha
Htjeli to da priznamo ili ne, društvene mreže su najmoćniji medij. Kažu da bi posljednji rat u Jugoslaviji trajao najduže mjesec-dva da su tada postojale, zato što ne bi bilo moguće plasirati onoliku količinu laži sa svih strana. Jedna objava sa lica mjesta bila bi dovoljna da ih demantuje.
Imati moć, moćno je. Društvene mreže to omogućuju. Čak i onim malim, običnim ljudima, koji su u jednom trenutku shvatili da drugi reaguju na njihova mišljenja. Na neki način, potreba ljudi da komentarišu i budu komentarisani dovela je do otvaranja zilion stranica na Fejsbuku.
Njihovi administratori bave se promocijom svega i svačega - od popravke namještaja do podešavanja života. Svi se bore za što više pratilaca, a najviše se izdvajaju oni koji se trude da probude ljutnju, bijes i „hejtovanje“. Pljuvati po drugima, ponajviše po nama samima, to je garancija uspjeha.
Napadi lutalica
Uzmimo, na primjer, stranicu „Podgorički vremeplov“. Njeni administratori krenuli su, kako ime govori, sa sjećanjima na glavni grad, vraćali nas slikama, anegdotama, ljudima i događajima iz nekog drugog vremena.
Međutim, da li se materijal istrošio ili je ljudima ponestalo ideja, tek odjednom je ova stranica postala deponija za raznorazne frustrirane likove, koji jedva čekaju neki video-klip ili informaciju da „operu“ po svemu i svakome. Koja god priča da krene, od obustave saobraćaja do izgubljenih dokumenata, sve mora da se začini komentarima o „nikakvoj državi“, „smećarskoj naciji“, trebalo bi nas zapaliti i izbrisati sa lica zemlje i tako dalje.
Najveća tragedija je što niko ne provjerava informacije. Bitno je samo podijeliti ih prvi i pustiti ljude da izbacuju iz sebe najgore moguće. Nema selekcije, ni kontrolisanja komentara koji idu toliko daleko, da vrijeđaju na nacionalnoj, političkoj, polnoj, vjerskoj i svakoj ljudskoj osnovi.
U posljednje vrijeme na pomenutoj stranici postali su „popularni“ postovi o lutalicama i njihovim napadima na građane. Naravno, bez otvaranja ikakve zdrave polemike, samo u cilju pomamljivanja korisnika da prosipaju što više frustriranih komentara tipa, da bi trebalo objesiti svakog četvoronošca koji hoda ulicom.
Dvije strane
Kad, gle, poslije jednog od takvih postova, pojavljuje se demant. Javljaju se vlasnici psa koji je, navodno, napao dječaka i nanio mu teške povrede, objašnjavajući da je dijete upozoreno da se ne približava i da ga je životinja ogrebala tek nakon što ju je povukao za rep. Da li se, ne daj Bože, neko sa stranice izvinio zbog posta? Taman posla.
Objavi se izgubljena stvar, ljudi se sprdaju. Objavi se saobraćajni udes, ljudi krive pun mjesec. Objavi se polomljeni krov, kriv je američki predsjednik. Svi su stručnjaci za sve, nikad nije do njih, uvijek je do nekog trećeg.
Bilo bi lijepo kada bi se autori ovakvih stranica potrudili da provjere što se zaista desilo prije nego što naprave senzaciju. I da paze na govor mržnje. Nije važno koja je tema u pitanju - od starlete koja je povećala dupe, do psa koji je ujeo dijete. Uvijek, ali uvijek, u svakoj priči postoje dvije strane. I moramo ih vidjeti da ne bismo (p)ostali univerzalne neznalice.
Mirjana POPOVIĆ
ILUSTRACIJA: slate.com
