Piše:
Vladimir Maraš
Jesam volio da pobjegnem sa časa zbog fudbala, priznajem. Nijesam bio jedini, istini za volju. Tada je bilo potpuno normalno igrati ili pored škole, na terenu, ili u kvartu, na „izmišljenom“ igralištu punom pijeska, gdje par pristojnih patika ne izdrži više od mjesec. Sendvič u ruku ujutro, popodne i uveče - i krvari da ne izgubiš, kukavče, jer mora se čekat' novi krug od četiri-pet ekipa, naoštrenih da uskaču. Otvorena koljena, iščašeni zglobovi, posjekotine, slomljeni prsti i nagrđeni nokti na nožnim prstima, nijesu nas mnogo zanimali.
A kad padne mrak, svi po kamen u ruku i mijenjamo lokaciju, tražeći široku ulicu sa što više uličnog svjetla. U jednom trenutku, čini mi se da sam pojačao učenje jer mi je bilo zaprijećeno da ga neću mrčit' fudbala ukoliko ne popravim ocjene.
*****
Nije nas bilo na ovim lokacijama isključivo tokom praćenja utakmica nekog od fudbalskih prvenstava. Naravno, Mundijal je tu bio kralj. Uvijek smo se čudili, kako je moguće da takav spektakl nije na programu svakog ljeta, zar se mora čekati četiri godine na najljepšu sporednu stvar na svijetu?
Sjećam se đedove verande u Staroj varoši i strikovog malog sivog TV prijemnika, koji jeste bio mali, ali je te 1982. godine, luksuz promjene lokacije TV-a iz sobe na verandu bio ravan nekom sadašnjem spa tretmanu sa vajrles konekcijom ispod vode, na primjer. To je bio ritual. Popodnevni program, ruča se ka' da nas neko 'ćera jer himne već dopiru s terase, pa onda posljednjih nekoliko zalogaja trpaj u usta i trk, da se zauzme mjesto, može neko da naleti. Džaba, i kad naiđe neko, diži se Vladimire, no nada umire posljednja.
To je prvo Svjetsko prvenstvo kog se sjećam, Španija. Ka' da ga sad vidim. A onda baba u poluvremenu zakolje neki pipun ili lubenicu, pa nije mi bilo Mont Everesta pri tome. Nakon utakmice, trk na ulicu, da se izborim da budem Ziko, a ostali neka se grabaju za Sokratesa ili Edera. Tako je, Brazil je bio omiljena selekcija, zbog lepršavosti koja ih na momente i sada krasi, ako izuzmemo nesumnjivo velikog fudbalera Nejmara, koji bi komotno mogao da upiše Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju.
Te 1982. godine, Brazilci, iako su igrali kao da su plesali tango, ispali su prije vakta, ali jesu zasluženo dobili nagradu za ferplej. Nije neka utjeha, ali to je svakako tih godina bilo mnogo važnije nego sada. Onda sam dobio loptu za fudbal, „tango“ verziju sa tog Mundijala. Da ste mi prepisali Podgoricu, ne bih bio zadovoljan koliko sam bio sa novim kožnjakom.
*****
Već od Italije 1990. godine, mogu da kažem da Mundijale pratim u hodu, đe me i kako put nanese. Međutim, 20 godina unazad, fudbal je sve manje fudbal. Svodi se na biznis i novac koji se mjeri milijardama.
Zbog korupcije u najvišim tijelima svjetske fudbalske organizacije, afera s namještanjem rezultata, „ugrađivanja“ u transfere van ugovora, nedozvoljenih lobiranja za izbore domaćina svjetskih i evropskih takmičenja – ovaj sport skoro više niko ne gleda isključivo kao igru.
Sa druge strane, dobru stvar predstavlja činjenica da sada cijeli svijet igra fudbal. Prvenstvo u Rusiji je najbolji dokaz. Odoše mnogi svjetski prvaci još u grupnoj fazi, neki malo kasnije, ali vlasnici kladionica zadovoljno protrljaše ruke.
Drugi i prema mom mišljenju potpuno devastirajući momenat u modernoj „fudbalskoj industriji“ čini novac. Iznosi koji se plaćaju fudbalerima, ali i sponzorski ugovori s najvećim zvijezdama.
Nedavno stiže vijest da jedan od najvećih svjetskih fudbalera, portugalski as Ronaldo aka CR7, nakon skoro deset godina, napušta kraljevski klub iz Madrida i seli se u Italiju, u Juventus. Za tričavih 120 miliona za četiri godine. Kad se to ogoli prostom matematičkom operacijom, ispada oko 30 miliona godišnje. Mjesečno 2,5 miliona. Dnevno preko 83.000. Za osmosatno radno vrijeme, po satu je plaćen 10.400. Više nije ni važno u kojoj valuti, ali riječ je o evropskoj. Zamalo da pomislim da je i u rahmetli dinarima, ne bi ugovoru bilo mane.
Dodajmo tome i 100 miliona uplaćenih Realu od Juventusa. Pa čekaj, majku mu, kad je sve to otišlo toliko daleko? I još bi trebalo da imam neki argument kad mi dijete bude tražilo da ide na trening dva puta dnevno umjesto u školu? Da mu ja objasnim da li je bolje da prođe kroz ruske klasike ili modernu evropsku poeziju, ili da skače za loptom ne bi li ga neki Barsin skaut vidio prije kraja osnovne škole i poveo u taj dril?
E, to je fudbal sada. Ljubiteljima „tango“ lopte koji prate iz srca i duše svaki fudbalski turnir, pogotovo reprezentativne, ne pada na pamet da se iza svakog udarca na terenu krije debeli interes. Vjerovatno ima izuzetaka, koji se odmah lako vide, ali kao i sve drugo, i „tango“ lopta i fudbal, pretrpjeli su tranziciju. U tom sportu zadovoljno trljaju ruke fudbaleri, sponzori i menadžeri - a vi, narode, navijajte za svoje dnevnice, kako je koga zapala.
