Nekadašnja braćo, sadašnje komšije, bravo! Vicešampion svijeta u fudbalu je jedna mala balkanska zemlja, punopravna članica Evropske unije. Ima otprilike sedam puta više stanovnika nego Crna Gora. Hrvate je od zlata dijelilo malo energije i straha od pobjede, ali ne i ono što je krasilo sve prethodne postjugoslovenske reprezentacije - kompleks niže vrijednosti.
Da su sa Balkana, na kom je do skoro zveckalo oružje prožeto nacional-fašističkim prilozima, pokazalo se u trenutku kada je sve trebalo da bude potpuno drugačije - u momentu kada čitava civilizovana Hrvatska, ama dodao bih i Crna Gora, Srbija, BiH, Makedonija i Slovenija, slave svjetskog vicešampiona i doživljavaju ga dijelom i svojim, postjugoslovenskim uspjehom. Komšije Hrvati podsjetiše nas da nema razlike između te proslave i neke druge ili slične, spakovane u tri komšijska prsta. Navikli smo, nažalost.
*****
Nije nam potrebno nikakvo pristupno poglavlje da vidimo razliku između civilizovane Evrope i nas. Francuzi, šampioni svijeta, slavili su do duboko u noć. Nema ni tri prsta, ni nekog njihovog Tompsona, ali ima civilizovane proslave koja pripada razvijenim društvima.
Mi u Crnoj Gori smo nekako tu, pored. Navijamo za sve komšije kad nas nema na velikim takmičenjima. Lično, to smatram elementarnom pristojnošću. Još kad te iste komšije dođu do cilja, osjećam iskreno zadovoljstvo. Time, čini mi se, dajem sve što je u mojoj moći da doprinesem popravljanju stvari u sopstvenom okruženju. A jesam jugonostalgičar, priznajem.
Trudim se da nekako zaboravim i Dubrovnik, i Vukovar, Srebrenicu i Štrpce. Trudim se, ali ne ide. Svjestan sam da naša djeca ne bi trebalo da nose te balaste, ali bi valjalo, baš zbog toga, da raščistimo sve za naših života. Da one koji su krivi privedemo pravdi, s koje god strane dolazili. Daleko smo mi od toga, znam, nego mi je lakše kad to napišem. Onog dana, ako ga ikad dočekamo, kad to bude zaista tako, neće postojati ni Tompsoni, ni tri prsta.
*****
Što je sada zajedničko ovim, postjugoslovenskim prostorima? Dvije stvari, dvije krajnosti. Jedna od njih je definitivno višedecenijska mržnja, na nacionalnoj osnovi, na nekoliko frontova. Da nema međunarodnog faktora, lako bi opet planuo rat.
Druga krajnost manje je vidljiva, ali mnogo važnija - front građana željnih normalnih odnosa i zajedničkog prosperiteta. I prvi i drugi su na obodima društva, iako „opcija jedan“ duboko zadire u korpus onih kojih je najviše. Zbog toga sredina katkad, da ne kažem počesto, poprimi karakter prve krajnosti.
Ovi drugi, opet izolovani na margini, trude se da pošalju glas razuma pišući, komponujući, stvarajući, takmičeći se - praveći koprodukcije dobrih namjera i postavljajući sebi neke evropske, napredne ciljeve. Pripadam grupi ovih drugih. Tačnije, vjerujem da sam njihov.
*****
Nedavno smo proslavili Dan državnosti Crne Gore, 13. jul. Možda i najznačajniji crnogorski praznik, koji je i dan-danas lična karta crnogorske specifičnosti.
U isto vrijeme, Crna Gora je domaćin opijelima raznih vrsta, uključujući i veličanje četništva, kao i najmarkantnijih figura tog pokreta. Osim mlohave i neučinkovite reakcije Ministarstva kulture, država Crna Gora nije posegla niti za jednim mehanizmom koji ima da to spriječi. To je još jedan od razloga da se zapitamo - da li zaista upravljamo svojom državom ili postoje paralelni centri moći, od čije dobre volje zavisi da li će se ovdje poštovati zakoni.
Zemlja čuda izgleda upravo tako. Nagrađena višim silama, dobila je ljepotu nad ljepotama, prirodne resurse kakvih nema mnogo na planeti na tako malom prostoru. Istovremeno, zbog nečeg je očigledno kažnjena, jer oni koji u njoj žive nijesu svjesni blaga koje posjeduju. Štoviše, sve rade da ga unište što prije. To se vidi na svakom koraku, krenuli ka moru ili ka planinama.
*****
Nadam se da ću dočekati konačni mir na ovim prostorima, ne ovaj prividni koji visi na tankom užetu, nego onaj, koji se piše velikim slovom. Samo on donosi prosperitet, dok ovaj postojeći nosi tenzije, latentnu opasnost koja kao bure baruta vreba trenutak dekoncentracije velikih svjetskih igrača.
Mi se tu ne pitamo ama baš ništa. Živim u uvjerenju da će neke buduće vlasti od ovih prostora praviti civilizovane države u koje će ljudi htjeti da dođu, iz kojih se neće bježati što dalje. Ne znam da li će to biti tako, ali znam da ću uraditi sve da obavim svoj dio obaveza da bi se to dogodilo. Smrt fašizmu! Svake vrste.
