Hoće li kapetan Miler stići do redova Rajana? Tokom ljeta 1998. godine ljubitelji filma tresli su se u bioskopskim salama širom SAD-a iščekujući kraj modernog ratnog klasika „Saving Private Ryan“ i odgovor na ovo famozno pitanje. Da čekanje protekne u više nego napetoj atmosferi pobrinuo se Stiven Spilberg osmišljavajući dramu toliko fenomenalnu, da joj tekst apsolutno nije ni bio potreban.
Braća Niland
Već nakon pola sata jasno vam je da gledate ratnu priču koja će postati dio filmske istorije. Da Spilberg i Januš Kaminski, njegov omiljeni direktor fotografije, odlično znaju što rade pokazuje „retrospekcija“ iskrcavanja na Normandiju. I dan-danas, dvije decenije poslije premijere 21. jula 1998, niko ne može da zaboravi spilbergovski „Dan D“ i plažu Omaha u Francuskoj.
No, da bi nastalo ovo remek-djelo, osim majstorstva bila je potrebna i mala doza sreće. Spilberg i Tom Henks došli su do scenarija Roberta Rodata u isto vrijeme. Iako je godinama kružila čudnjikava i krajnje konfuzna priča da „Saving Private Ryan“ zapravo nije zasnovan na istinitom događaju, priča o četvorici braće Niland i te kako obara ovu tvrdnju.
Takođe, s obzirom na to da je Spilberg odavno želio da snimi film o Drugom svjetskom ratu i posveti ga ocu, logično je zaključiti da tako pedantan režiser ne bi uronio u ovakvu temu da u njoj nema makar malo istine.
Vojni treninzi
U prilog tome da je Spilberg uspio u namjeri da napravi masterpis, govori podatak da su mnogi veterani Drugog svjetskog rata imali psihičkih problema poslije gledanja filma ili uopšte nijesu mogli da ga završe. No, film nije lako pao ni Henksu i ostatku glumačke ekipe.
Da bi što bolje pripremio glumce, Spilberg je želio da im što bolje približi kako su se osjećali američki vojnici. Nije štedio Henksa i ekipu, smatrajući da će izvući najbolje iz njih ako u glavi i srcu osjete demone rata.
Najefikasniji način da postigne ovaj „specijalni“ efekat bio je taj da snimi film hronološki, a ne jednostavnijim pristupom. Ipak, Spilberg je morao da doda još nešto. Poslao je glumačku ekipu da trenira sa pravim američkim vojnicima, koji su dali sve od sebe da im što realističnije „unište sedmicu“.
Bitna poruka
I neka, nego tu nije kraj Spilbergovoj promućurnosti. Režiser je maltretirao cijelu ekipu i „poštedio“ samo Meta Dejmona, koji igra redova Rajana, želeći da ostali nose u sebi neku prirodnu dozu ogorčenosti zbog toga što su „natjerani“ da ga spašavaju. Sljedeći put kada upalite ovaj film, obratite pažnju upravo na najsitnije glumačke detalje. I shvatićete što je postigao Spilberg.
- Bolje bi im bilo da je redov Rajan vrijedan ovih muka – kaže jedan od vojnika tragača, savršeno sumirajući sve što je Spilberg spakovao u skoro tri sata materijala. Od problema na početku, do raspleta na kraju, ekipa kapetana Milera nije išla po Rajana, već po golu i prijeko potrebnu propagandu.
No, iako smo se nagledali više nego dovoljno propagande na velikom platnu, ovaj Spilbergov rediteljski mah na kraju nam je donio filmsku težinu mnogo veću od početne. Propagiranje američkih vrijednosti manje je važno od suštine drame „Saving Private Ryan“ i poruke da moral uvijek pobjeđuje.
L. M.
Nelogični Šekspir
Nažalost, Američkoj akademiji ni legendarne scene „Dana D“ nijesu bile dovoljne da proglasi ovaj film jednim od najboljih ratnih filmova svih vremena. Spilbergov klasik nije dobio mnoge zaslužene Oskare – od kategorije najupečatljivijeg igranog ostvarenja, preko originalne muzike, do scenarija i scenografije.
Statuete je te 1999. godine nelogično pokupio „Shakespeare in Love“ Džona Madena, pa je Stiven morao da se zadovolji priznanjem za najboljeg režisera, a Kaminski za direktora fotografije. Film je, pored toga, osvojio Oskare za zvuk, montažu i efekte.
