Kao u nekoj predstavi putujućeg cirkusa, Hau Gelb je pod mangupski nakrivljenim šeširom ispraćao - ili preciznije rastjerivao - pola publike sa kotorske Ljetnje pozornice. I to već na pola posljednjeg koncerta tokom prve noći ovogodišnjeg Sea Rocka! Gelb je ionako skučen prostor pod kotorskim zidinama dodatno suzio i intimizirao, za približno 50 duša koje su mu uhvatile niti...
U potpunom kontrastu, 24 sata kasnije, festivalska bina dočekala je gitarsku eksploziju, plimski talas harmonija, koji se slivao na poklonike festivala poput duge iz stomaka Meca Dobrića.
Svjetlo i tmina
Svima njima će Strand of Oaks ostati hajlajt ovogodišnjeg izdanja festivalske poslastice, sakrivene u Starom gradu. Ipak, ta raskošna slika okupljanja, širine i dijeljenja energije koju je na širokim ramenima iznio Timoti Šovalter - nije ništa bitnija od minijature ironije, cinizma i apsurda koju je u nekoliko poteza na istom mjestu noć ranije iscrtao Hau Gelb.
Tako je Sea Rock, poput maski iz noći kotorskog karnevala i Kjubrikovog filma „Eyes Wide Shut“, pokazao dva lica. Vedrinu ideala mladića iz Filadelfije i grotesku starog pjesnika iz Arizone. Jasnoću jednostavnih riječi Šovaltera i paradokse avangardnog koncepta koji Gelb istražuje posljednjih godina.
Gitarski put i tako skladno trasiran stepenicama naviše od benda Strand of Oaks, nasuprot lavirinta opasnih krivina i ivica različitih stilova i pravaca koje je iscrtavao Gelb... A Sea Rock je ove godine bio baš zato dragocjen, kao lekcija da ta svjetlost i tmina jednako vrijede.
O Šovalteru ukratko: od momenta kada je podigao publiku hitčinom „Shut In“, bilo je jasno da je Strand of Oaks tu da dobro zabavi najširu publiku. Oproban recept, da se na koncertnoj bini balkanskog grada serviraju uglavnom pjesme sa najpoznatijeg albuma (konkretno „HEAL“, 2014) nije mogao da omane.
Oda brodolomima
Šovalter je svjestan da, kada su amerikana i indi folk u pitanju, posljednjih godina najviše prolazi raskošan, slojevima bogat, gotovo psihodeličan zvuk u stilu grupe The War on Drugs. Ta zanesenost, bolećiva sanjivost dostigla je vrhunac u finišu koncerta izvođenjem eksplozivne „JM“, posvećene Džejsonu Molini, kultnoj i prerano preminuloj figuri amerikane.
Timoti je važna figura moderne američke muzike zbog toga što na osoben, lak, gotovo radosan način istražuje opsesiju smrću i strah od nje. Njegov najbolji album nastao je neposredno nakon teške automobilske nesreće iz koje je jedva izvukao glavu, a najbolje omaže dao je preminulim muzičarima i uzorima poput Toma Petija, sa kojim nikada neće dijeliti binu.
Ispred svega toga je rajska muzika, najljepše nasljeđe američkog Srednjeg zapada, koja je ipak i prije svega slava života. Šovalter je bio tu, da prebrodi sve brodolome, svakog redom na kotorskoj bini ščepa u širok i topao zagrljaj, a zatim se krvnički uhvati za palubu spasilačkog broda. Na gitarskom kursu trajanja, postojanja, smisla i ka nekoj sanjivoj, mirnoj luci.
U mutnoj vodi
Za Gelba je ,,živjeti život“ nešto sasvim drugačije: najnemirnija voda u čijoj nesigurnosti jedino valja potražiti nešto drugačije, novo, svježe, vrijedno. Prije četiri godine bio je u Kotoru sa bendom, a mnogo toga se u međuvremenu desilo u životu pustinjskog kojota iz Arizone.
Gelb je rastjerao postavu kultnog benda Giant Sand pod izgovorom da „nikad više neće snimiti album dobar kao posljednji“. Umjesto velikog amerikana benda izabrao je svijet džezi improvizacija koje izvodi na klaviru na binama širom svijeta!
Za sve one kojima je njegov nastup djelovao kao nekakva „muzika u pokušaju“, nabacano brdo rifova za koje se lako hvata, a zatim ih još lakše odbaci: Hau Gelb nikada ne nastupa sa set listom.
Za njega je spisak pripremljenih pjesama uvreda, jer život nije set lista, a svaki dan je skup senzacija koje nam se drugačije serviraju. Baš takve koncerte i želi: uvijek drugačije, neponovljive, na kojima bi se iz haosa razbacanih misli i senzacija „porodilo“ nešto više.
Zbog toga Gelb uvijek zahtijeva angažovanu publiku, spremnu da ga navodi i sama stvara tokom koncerta. To je njegov avangardni koncept: svirka koju zajedno kreiramo svi. Zbog toga je i rastjerao pola nestrpljivih sa scene: čas dugim i apsurdnim monolozima, čas pretjerano i svjesno prebučnim distorzijama iza kojih su slijedila kabare trčkaranja po klavijaturi. Istovremeno vršeći strogu selekciju onih rijetkih koji su na sličnim talasnim dužinama.
Dribling života
Publika je prvo reagovala nezgrapno, pa je rok veteran dobio jednu stidljivu molbu da izvede „A Thousand Kisses Deep“, kultnu pjesmu velikog uzora Lenarda Koena. Potom i nervozno, kada je Gelb deset minuta naširoko opisivao poznanstvo sa Anom Karinom, pjesmu koju su davno zajedno napisali, osmijeh ikone francuskog „novog talasa“ i najavljeni susret u Parizu.
Nakon jednog ljutitog: „A sviraj nešto!“ iz posljednjih redova, neočekivano je po klavirskim dirkama prosuo legendarnu „All Along The Watchtower“ Boba Dilana, još jednog velikog pjesničkog uzora. Kao da je i sam tražio neki izlaz odatle, igrajući beskrajnu skrivalicu sa sopstvenom sjenkom po uskim ulicama Starog grada. Od najmekših udara po klavijaturi, bluz rifa koji se besomučno ponavljao, do bučne, zaglušujuće distorzije...
Na kraju, ta kaša natrpana svim i svačim, apsurdna slika života bilo koga od nas koju i u sedmoj deceniji u galopu jaše Hau Gelb - ipak jeste dočekala bis. Uz obećanje da ćemo se vidjeti taman opet za četiri godine na Ljetnjoj pozornici. Ko zna, možda sa pravim koncertnim klavirom i ful džez orkestrom. U tu neizvjesnost, vječitu igru žmurke i dribling života, ipak valja vjerovati. Stojan STAMENIĆ
Zidovi oko Kozeleka
Mark Kozelek, jedna od kultnih modernih figura američke alternative, sa dijelom benda Sun Kil Moon, zatvorio je festival u subotu oko ponoći. On je pjesnik, ali tako drugačiji od Gelba - beskrajno introvertan, sakriven iza nevidljivih zidova koji kao da su ga okružili na bini. Tako je kao ključni utisak njegovog nastupa ostala namjera da ni u jednom momentu ne ide niz dlaku publici, pogotovo fanovima koji su došli zbog genijalnog albuma „Benji“ (2014) i pjesama iz faze stvaranja u bendu Red House Painters. Umjesto toga, Kozelek je servirao materijal sa dva posljednja albuma, minimum muzike i gomilu dugih recitacija... I merak samo za one koji su bili spremni da sa maksimumom koncentracije i predznanja isprate nastup.
Turisti kakve želimo
Nastup beogradskih Turista bio je odraz težnje organizatora da obezbijede prostor za nastup makar jednog projekta koji nije stilski vezan za amerikanu i indi folk. Ispostavio se kao pun pogodak. Bend braće Boška i Nikole Mijuškovića donio je kvalitetan alternativni rok i razmrdao publiku uoči nastupa Strand of Oaks. I podvukao mnogo jasnih angažovanih poruka, poput prošlogodišnje „Levo ili desno“ koja je odjeknula u regionu.
FOTO: Aleksandar Ratković
