Piše:
Vladimir Maraš
Nijesmo uspjeli u vaterpolu. Komšije Hrvati, vlasnici titule svjetskog vicešampiona u fudbalu, bili su bolji i u bazenu. Ipak, čini se, ove godine nijesmo dorasli polufinalu. Prvi put nakon osam godina, crnogorski vaterpolo ostaje bez mogućnosti za borbu za neka od odličja. No, kad saberemo njihove dosadašnje rezultate (stvorene iz uslova koje imaju) i pomnožimo ih sa faktorom sreće koji su nam donosili, imaju „ajkule“ kredita za još dugo. Makar što se mene tiče.
*****
S druge strane, osim po sportu, koji je do prije deceniju bio skoro pa jedina uzdanica crnogorske prepoznatljivosti van granica, Crna Gora postaje prepoznatljiva i kao zemlja festivala, ne samo muzičkih. Čini se da, iz godine u godinu, oni postaju kvalitetniji i, što nije nevažno, masovniji.
Kotor art, festival Espresivo, Barski ljetopis, manji festivali i svetkovine po manjim primorskim gradovima, nekoliko projekata iz domena kulture na sjeveru države, muzički festivali u pred i postsezoni - svi ovi sadržaji čine Crnu Goru poželjnom kulturno-turističkom destinacijom i na tome bi trebalo insistirati ubuduće.
Da smo zemlja čuda, potvrđuje i činjenica da se i ove, kao i prethodnih godina, duž crnogorske obale u sezoni čuju predivni zvuci turbo-folk kulture. Osim što do naših ušiju dopiru treš milozvuci, na ulicama, trgovima i šetalištima vide se posljedice kulturološki posrnulog društva. Da se razumijemo, postojeći obim turbo-folk kulture ranio bi i mnogo razvijenija društva od našeg. Generacije su nepopravljivo zatrovane virusom, pa tako to postaje najveći balast - da ne kažem usud modernog crnogorskog bitisanja.
Istovremeno, imate sijaset mladih umjetnika koji tavore na marginama društva, stvarajući djela koja će nužno postati sinonim za našu kulturnu stvarnost, trejd mark crnogorske posebnosti. Ali, za njih se uopšte ne zna. I to nikoga ne brine, izgleda. Čak ni one kojima je obaveza da čine da to bude drugačije.
Vremenom će to doći. Iako ponekad ide tako sporo, ipak protiče. Jedino tako ima nade, jedino tako će Crna Gora biti zemlja s punim kulturološkim kapacitetom, prepoznatljivim u svijetu.
*****
Mediji su svakako obavili (i još obavljaju) svoj dio prljavog posla, pravdajući ga nužnošću koja koliko-toliko garantuje preživljavanje u teškim vremenima. Pogledajte samo što su sada glavne vijesti, kako izgledaju notifikacije portala i drugih elektronskih medija koje pratimo, koliko pregleda zasluže informacije prepune lascivnih detalja o šou biznisu, estradi, politici, razvedenim brakovima poznatih.
Onda pogledajte i što nijesu vijesti, tačnije, koliko životnih stvari koje svakodnevno gledamo nema u medijima, a trebalo bi da ih bude. Ali ćemo svi pravovremeno biti informisani o budućim bračnim aktivnostima Nataše Bekvalac ili promociji novog spota Dare Bubamare.
U ovoj zemlji nikada nijesmo bili manje kulturološki nezavisni. Tačnije, nijesmo ni stigli da budemo jer su nas uhvatili na foru. Ili smo htjeli da budemo uhvaćeni, ko zna. Štoviše, prepustili smo se uticaju medija koji baziraju programske ciljeve i koncepte na domaćim tržištima, a preko crnogorskih nacionalnih frekvencija nam ih serviraju kao sadržaj prilagođen crnogorskom građaninu. Jes, kako da nije.
U moru takvih „ekskluzivnih“ sadržaja, dovoljno je uraditi poneku priču sa crnogorskog prostora, ispunjavanja kvote radi, i eto ga - dobijamo kompletnu relativizaciju devastiranja mlade države, navodnim programom od najvećeg nacionalnog značaja, da bismo već nakon pola sata uživali u bujnim dekolteima sa komšijske estradne scene. Ne znam za vas, ali mislim da je dosta bilo. Mora se nešto ubrzo promijeniti.
Iskoristite ostatak ljeta da vidite neki od odličnih programa koji se održavaju širom Crne Gore. U petak, 27. jula, preporučujem vanserijski muzički ugođaj, koncert u okviru Barskog ljetopisa pod nazivom Rok opera, u izvođenju novosadskog Big benda i orkestra opere Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada sa solistima.
Vanvremenski pop rok hitovi koji su obilježili drugu polovonu vijeka iza nas, u pažljivo koncipiranim i majstorski upakovanim orkestarskim aranžmanima vrsnih novosadskih umjetnika, ostaće svim posjetiocima u pamćenju za cijeli život. Praznik za uši, reanimacija svih čula. Provjereno znam.
Ipak, na putu do tamo i od tamo, oslušnite folk stvarnost oko sebe, pogledajte i poslušajte našu zbilju - i razmišljajte kako da se iskobeljamo iz tog ludila. To možemo da uradimo samo zajedničkim naporima, htjenjem, iskrenom voljom, namjerom i što je najvažnije - zdravim, civlizacijski dokazanim alternativama. Crna Gora to zaslužuje i to će joj pripasti. Prije ili kasnije.
