Prepoznatljiv kao virtuoz i umjetnik jedinstvenog kvaliteta, Kavakos nastupa s najuglednijim izvođačima današnjice, а s Enrikoom Pačeom, Rikardom Šajiom i Juđom Vang snimao je za Izdavačku kuću Decca Classics, čiji je eksluzivni umjetnik, kao i s Jo-Jo- Ma i Emanuelom Aksom za Sony Classical. Svojevremeno, postao je pobjednik tri velika violinska takmičenja – Sibelius (1985), Paganini i Naumburg (1988), i nakon toga prvi u istoriji snimio je Koncert za violinu i orkestar Jana Sibelijusa. Kavakos je dobitnik prestižne danske nagrade Léonie Sonning Music Prize (2017), čime se pridružio plejadi umjetnika – ranijih dobitnika, među kojima su Bernstajn, Britn, Rubinštajn, Menjuhin, Šostakovič, Rostropovič, Bulez, Ligeti.
U Kotor ste doputovali prije nekoliko dana. Pretpostavljam da ste imali dovoljno vremena da obiđete Stari grad, da osetite atmosferu. Kakvi su utisci?
Priroda je izuzetno lijepa, a takođe sam osetio i veoma dobru energiju. Juče smo vozili obalom ka Perastu i taj predeo je nevjerovatan. Dopada mi se.
Za vikend Vas je dočekao i Karneval u Kotoru, s mnogo ljudi, mnogo električne muzike, glasnih zvukova. Jeste li ljubitelj takvih manifestacija?
Bučnost je prisutna svuda, ne samo ovdје. Pokušavam da budem dalje od takvih situacija, jer je to opasno za sluh i može da izazove posljedice, određene traume. Nažalost, riječ je o jednoj vrsti paradoska, jer, u stvari, slavimo jednu vrstu buke. Ponekad buka postaje previše ekstremna i smatram da to postaje uvredljvo za čovjeka kao biće. Lično, dopadaju mi se manifestacije na kojima mogu da podnesem glasnoću.
Međutim, na kotorskim pjacama, svakodnevno se može slušati i akustična muzika koju izvode mali ansambli. Kakav utisak na Vas ostavlja takva vrsta zvuka u takvom okruženju?
Sviđa mi se to što rade. Baš juče, kada sam ulazio u grad čula se muzika negdje na obodu. Nisam video muzičare, ali sam ih čuo. Zanmiljivo je, jer kako hodate i priližavate se zvuku, muziku čujete sve jače i jače. Znate, to daje drugačiju boju celoj okolini.
Imate li iskustvo u sviranju na ulici, možda, iz vremena studiranja?
Kao student nisam tako svirao, ali bih bio jako srećan da s prijatelijma danas sviram na ulici. Mislim da je to baš lijepo iskustvo.
Na KotorArtu izvešćete djela Mocarta, Prokofjeva, Štrausa i Bartoka. Svako od njih ima svoju istoriju. Koliko Vam je važno da se upoznate s bekgraundom kompozicije?
Svakako se treba upoznati sa životom kompozitora i muzikološkim istraživanjima. Međutim, za razumijevanje je prilično važan kontekst. Na primjer, ista vrsta ritma kod Mocarta i Prokofjeva zapravo ne može biti ista. Potrebno je znati na koji način su se upotrebljavale ritmičke ili metričke strukture u različito doba.
U odnosu na ostale autore, Mocart je stilski znatno udaljen.
Iako su na programu trojica kompozitora 20. vijeka – Bartok, Štraus i Prokofjev, a jedan 18. vijeka – Mocart, mislim da su kompozicije Štrausa i Mocarta ipak srodne. Njihova muzika teče lagano, bez napora. Prokofjev, pak, totalno je kontrastan u odnosu na njih, posebno zbog mračnog drugog stava. Kada je riječ o Bartoku, on je jedan od najvećih genija 20. vijeka. Proveo je mnogo vremena u istraživanju folklornih pjesama i razumijevanju vrste izraza koji one sa sobom nose. Jer kroz tu muziku, u stvari, obični ljudi opisuju svoj život na veoma instiktivan način.
Posedujete violinu iz radionice Stradivarija, iz 1734. godine. Da li je ćete na kocnertu na njoj svirati?
Da. Ali, ne bih o tome.
U redu. Pored Stradivarija, posedujete i četiri violine modernih graditelja. Kada na njima svirate?
Ponekad. Znate, građenje violina je jedna nevјerovatna umjetnost. Тelo violine je u stvari kao katedrala: morate imati tačno određene lukove na njoj. Fascinantno je i to da se njen oblik nije mijenjao tri-četiri vijeka. To je jedna nevjerovatna umjetnost i stoga mlade graditelje treba posebno podržavati.
Uvijek je u centru pažnje violina i uvijek se govori o njenim graditeljima. Međutim, šta je s gudalom?
Gudala su druga nevjerovanta umjetnost. Istorija počinje negdje početkom 19. vijeka s italijanskim graditeljem Đovanijem Batistom Viotijem koji je nastavio da radi u Parizu. Stoga, dok je italija kolevka violina, Francuska je kolevka gudala.
Koliko gudala posedujete?
Mislim, dvanaest.
Ako je suditi po muzičkim djelima, šta Vam se više dopada – muzika romantizma ili postmoderne?
Samo da je djelo dobro! Ko želi loše romantičarsko djelo koje ne dodiruje dušu? Ako ne možete da se identifikujete s djelom, ako nema hemije, bolje je ostaviti ga, čak i ako je riječ o sjajnom djelu.
A ako je suditi po životu, gdje je bolje – u romantirazmu ili danas u postmoderni?
Mislim da u različitim životima, odnosno vremenima, postoje različiti izazovi. Važno je ujediniti sve „ornamente“ koji čine esenciju života.
I za kraj, sirtaki ili neki drugi ples?
Ne, ne – prije narodne pjesme.
