Piše: Prof. dr Mihailo BURIĆ
IMOVINA DRŽAVE
Imovina se može steći na tri načina. Nasljedstvom, kupovinom i poklonom. Valjda je to jasno. Pa đe je onda i čija je imovina Kraljevine Crne Gore? Državu čine teritorija i narod. Ne znajući tada što će se događati danas, 2003. godine sam objavio ,,Geografsko -istorijski atlas Crne Gore“, koji pokazuje kako je stvarana crnogorska država, njena teritorija i institucije. Vjerujem da Atlas, koji je izdao Filozofski fakultet za potrebe obrazovanja, može doprinijeti razumijevanju aktuelne teme.
Problemi koji su proizašli oko imovine Kraljevine Crne Gore i oko crnogorske nacije mogli bi se riješiti definisanjem istine. Od vremena kada su popovi, umišljajući da su bogovi, spalili Đordana Bruna, zato što je rekao da se Zemlja okreće (istina je da se stvarno Zemlja okreće), tragalo se za istinom. Bojim se da danas u Crnoj Gori imamo određenu analogiju sa popovima i istinom. Sasvim je jasno da je CPC bila autokefalna - i preko Vaseljenske sintagme, i preko Ustava Kraljevine Crne Gore, i preko dokumenta koji su potpisali Mitrofan Ban u ime autokefalne CPC i patrijarh Dožić u ime SPC, i preko dekreta kralja Aleksandra kojom je ukinuo CPC.
A sve i da nije tako, imovina CPC istovremeno je bila i imovina Kraljevine Crne Gore, sa čime se priča završava. Proizilazi da, čak i da nije bila autokefalna, CPC je bila država (u početnoj fazi teokratska), i zato njena imovina ne može biti ničija drugo, no crnogorska. Ako to nije istina, dajte da se utvrdi neka druga. Crna Gora je uvijek imala poseban osjećaj prema Srbiji, ali je to dovedeno kroz crkveni problem i pitanje porijekla do apsurdnih granica.
NACIJA
Može se jasno zapaziti da je jedina ugrožena nacija u Crnoj Gori crnogorska. Nijedna druga nije nikada bila dovođena u pitanje. A crnogorska jeste stalno. Da li je Njegoš Srbin ili Jevrej ili Crnogorac, kako je pisalo u njegovom Paseportu? Takva pitanja ne mogu više da budu suština života u savremenoj Crnoj Gori. Ostaće u istoriji svjetskog poretka zapisano kako se u jednoj državi, za kratko vrijeme, desila etnička eksplozija u okviru punih 40 odsto crnogorskog državnog bića - između dva popisa nestalo je preko 20 odsto etničkih Crnogoraca.
Crnogorski muslimani, prethodno zastupljeni u Crnoj Gori sa oko 17 odsto, su razdrobljeni na više djelova. Novi mozaik novih entiteta iskomplikovao je odnose u Crnoj Gori. Ovaj događaj je pokazao koliko etnička pripadnost može biti više emotivna nego realna kategorija, koja je podložna promjenama. Ipak se uspjelo, za sada i do sada, i pored velikog zla kojeg imamo, očuvati građansko društvo Crne Gore, što je nezaobilazan i osnovni kapital za budućnost. Ovih 40 odsto emotivnih pomjeranja u Crnoj Gori,mogu se smatrati kao elastična deformacija u fizici. Može se desiti da ponovo, kao i u prvom poslijeratnom popisu, bude u Crnoj Gori više od 95 odsto Crnogoraca, što svakako više i nije bitno za jednu građansku državu. Kao i pitanje: da li je - u čitavoj ovoj zbrci - suština jesu li Crnogorci Srbi?
Da li bi situaciju riješilo to da Crnogorci priznaju da su porijeklom Srbi? Naravno da ne bi, jer iza čitave te strategije stoji plan za nestanak Crne Gore, što je više nemoguće. Činjenica je da je kroz istoriju Crna Gora postojala kao država, da postoji i danas, i to nezavisno od nacionalne strukture. Što bi, recimo, bilo sa Brazilom kad bi se dijelio između Španaca i Portugalaca? Dakle, Crna Gora je postojala od Duklje do danas, i postojaće i dalje. Ali, možda je došlo vrijeme da se suočimo i sa tom činjenicom - ako je nekome toliko važna - što su ,,Crnogorci poreklom“. Dosadašnja ispitivanja DNK su pokazala rezultat koji dezavuiše postojeću priču o porijeklu. Mogu se i ponoviti, iako to u građanskoj državi nije bitno. Nacionalisti bi tada izgubili svoj posao ili bi se, možda, utvrdilo drugo stanje. Kakav god bio rezultat, vrijedio bi truda.
DRŽAVA
Crna Gora je nastala kraljevinom Dukljom. Duklja je razorena 1186. godine, na godinu vatrenog konja iz vremena Džingis-kana, od Nemanjića. Tada je u Crnu Goru došao i Sava Nemanjić. Kontroverze i nevolje iz tog vremena i danas traju. Prošla je Crna Gora tursko doba, doživjela međunarodno priznanje na Berlinskom kongresu još 1878. godine - kao Kraljevina Crna Gora, nasilno aneksirana poslije 1918. godine, pa ponovo vraćena poslije 1941. godine… i konačno 2006. godine. Tako da su se pretendenti preselili na naciju i crkvu, viđevši da najmanje uporište mogu naći u državnosti Crne Gore. Crkva je tvorac savremene Crne Gore (teokratska Crna Gora je jedina zemlja u Osmanlijskom carstvu kartirana kao država 1500. godine na karti Evrope). Zato je ona osnovna meta napada, što naravno nije slučajno. Jer, ako uništite ono što je stvorilo državu, onda lakše dovodite u pitanje i samu državu. Zato današnja vlast ne može više da se izmiče od te istine i te suštine.
Takođe se zna da moderna Crna Gora počinje od Ivana Crnojevića (pa bio on Srbin, Francuz, Albanac ili Crnogorac), i da je CPC dugo bila i crkva i država. Takođe se zna da je njena preteča bila Duklja, kao prva crnogorska država, u vrijeme postojanja Raške kao srpske države. Savremena literatura Srbije objašnjava da je Duklja prva srpska država. Što li je onda Raška koja je pokorila Duklju? Tako poneko, opravdano, sarkastično pita: čija je naša Duklja? Zar je stvarno pored toliko istorijskih izvora teško utvrditi što je istina; zar država nema snage da objavi kratku i razumljivu monografiju – recimo: ,,Vodič za crnogorske državljane“ - u velikom tiražu, kako bi narod bio informisan o svemu, što je sada vlasništvo svađa i medija…
POMIRENJE
Treba je koncipirati otprilike onako kako je to uradila Njemačka, definišući istinu kao platformu života - od Marksa do Hitlera. Tu nam Njemačka dodatno može pomoći i oko nametnutih besmislenih dilema iz Drugog svjetskog rata. Zato izražavam javnu zahvalnost Fondaciji ,,Konrad-Adenauer“, koja je organizovala savjetovanje u hotelu ,,Hilton“ sa temom ,,Državni i kulturni identitet“. Poslije tog skupa, shvatio sam da postoji rješenje za Crnu Goru - da se utvrdi i verifikuje istina, kao što je to svojevremeno uradila Njemačka.
To je najbolji metod izlaska iz zbrke stvorene oko crkvenog, kulturnog, nacionalnog i državnog identiteta Crne Gore. Kad se utvrdi stvarna istina, Crna Gora je poslije toga automatski pomirena. A, preko utvrđivanja istine, treba osvijetliti i povraćaj imovine Kraljevine Crne Gore; reparaciju Crne Gore za materijalne štete i ljudske žrtve koje su posljedica 1918. godine (kada je iseljeno više od 25.000 a pobijeno više od 5.000 crnogorskih patriota, kojima se tek sada podiže spomenik); povratak glavnine ratne reparacije iz Prvog svjetskog rata (oko 723 miliona franaka u zlatu); kao i eksproprijaciju svega što je rađeno pod bilo kojim oblikom bilo koje okupacije Crne Gore.
Nadam se da niko ne pomišlja na apsurde da Austriji vraćamo tvrđave sa zemljištem, Turskoj mostove i džamije, Njemačkoj bunkere, ili Srbiji, ako na nešto pretenduje...
Sve što je rađeno pod okupacijom, civilnom ili vojnom, pripada Crnoj Gori. Crna Gora može, naravno, mnogo toga i da oprosti, posebno bratskoj Srbiji, ali tek nakon što se utvrdi istina. U tom kontekstu, smatram da treba prihvatiti izvinjenje savremene Francuske za ono što se dogodilo Crnoj Gori 1918. godine, jer može doprinijeti utvrđivanju istine.
