Direktorica Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore Biljana Brajović za Pobjedu govori projektima koje ta ustanova trenutno realizuje i komentariše prepreke sa kojima se zaštitari u praksi susrijeću.
POBJEDA: U raspravama i tekstovima pisanim na temu zaštite kulturne baštine jasno je uočljivo da ljudi često ne razumiju nadležnosti ustanova koje se bave tom tematikom. Što su konkretna zaduženja Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore?
BRAJOVIĆ: Isključivo zaštita kulturnih dobara. Djelatnost Centra jasno je propisana Statutom: obavljanje poslova u konzervatorskoj djelatnosti koji se odnose na prikupljanje dokumentacije, arheološka i konzervatorska istraživanja, laboratorijska ispitivanja i ekspertize, obilježavanje kulturnih dobara, izradu studija zaštite, menadžment planova, konzervatorskih projekata i sprovođenje konzervatorskih mjera na pokretnim i nepokretnim kulturnim dobrima.
POBJEDA: Znači li to da u nadležnosti Centra nije nadzor nad nepokretnim i pokretnim kulturnim dobrima?
BRAJOVIĆ: Čak i Centar, kao ustanova koja se bavi zaštitom kulturnih dobara, prije izrade projektne dokumentacije ima obavezu da prethodno zatraži uslove od Uprave za zaštitu kulturnih dobara, na osnovu kojih radi projekat. Nakon izrađenog projekta Centar za konzervaciju i arheologiju šalje gotov projekat Upravi na usvajanje i tek nakon dobijanja saglasnosti može otpočeti sa realizacijom konzervacije ili istraživanja na lokalitetu.
POBJEDA: Ko je nadležan da utvrdi prioritete?
BRAJOVIĆ: To su, donekle, i naše ingerencije. Prije pravljenja godišnjih planova stručni timovi obiđu područja na kojima se nalaze nepokretna kulturna dobra i na taj način imamo uvid u stanje većine spomeničkog fonda na teritoriji Crne Gore. Na osnovu zatečenog stanja i stepena očuvanosti nadalje kandidujemo projekte Ministarstvu kulture koje planski, za tekuću godinu, odvaja značajan novčani fond za zaštitu kulturnih dobara. U ovom trenutku, imamo u planu da apliciramo projekte za dvadesetak lokaliteta sa kulturnim dobrima za 2019. godinu i tražimo sredstva za njihovu sanaciju. Ja sam u Centru od nedavno. Zaštitom kulturnih dobara bavim se 26 godina i konzervacija mi je na prvom mjestu. Iskustvo me uči da sitematski treba mijenjati odnos prema baštini. Na određenim lokalitetima, u kontinuitetu, trebalo bi raditi duži niz godina. Moramo da identifikujemo kapitalna kulturna dobra, radimo na njima i nakon određenog perioda, popularno rečeno, imamo gotov proizvod - valorizovano kulturno dobro koje finansira svoje održavanje.
POBJEDA: Što, konkretno imate u vidu?
BRAJOVIĆ: Duklju koja je vrijedan naučni i kulturni kapital i Brskovo koje smo tek posljednjih nekoliko godina počeli da sistematski istražujemo. To su dvije epohe. Na Duklji imamo antički period, Brskovo je srednji vijek. Crna Gora bi mogla da ima dva velika i značajna lokaliteta koji bi mogli „izdržavati“ sebe i značajno doprinijeti razvoju lokalnih zajednica.
POBJEDA: Kažete da ste duže od četvrt vijeka profesionalno angažovani u sistemu zaštite kulturnih dobara. Koje su najveće slabosti tog sistema?
BRAJOVIĆ: Nedostatak kadra. Možda već za pet godina, a za deset sigurno, „rijetka vrsta“ će biti arheolozi, konzervatori, etnolozi, antropolozi (kojih u Crnoj Gori već sada nemamo). Rijetki su mladi ljudi koji su ta zanimanja izabrali kao profesionalnu orijentaciju. Drugi problem je nezavidan nivo svijesti o potrebi zaštite i očuvanja kulturnih dobara. Posmatrajući kulturna dobra, naročito nepokretna, uglavnom i najčešće, ključni faktor koji ih ugrožava je čovjek, bilo da je u pitanju neodržavanje kada su u pitanju lokalne zajednice, vandalizam kao čin krajnje neodgovornih pojedinaca ili jako velike promjene na kulturnim dobrima svojstvene za vjerske zajednice koje su držaoci sakralnih objekata. Možda su i zaštitari napravili propust kada nijesu smogli snage ili dovoljno volje da sa držaocima sakralnih objekata postignu čvrste dogovore. U periodu komunizma crkveni život je bio na istorijskom minimumu. Onda su došle nesretne devedesete. Crkva je ponovo postala „organizam“ koji se polako uvećava i vodi aktivan život u manastirima. Sve to je na neki način uslovilo i možda potrebu za uvećavanjem tog prostora. U tom rasponu između zabrana i teškog iznalaženja konstruktivnih rješenja dolazi do velikih grešaka i ugrožavanja onog esencijalnog dijela zbog kojeg su te cjeline prevashodno i bile zaštićene (dobile status kulturnog dobra). Navešću banalan primjer, zašto u prostoru crkve ugrađivati klima uređaj (kojih je mnogo) a ne riješiti to pitanje, recimo, ugradnjom podnog sistema koji ne bi ugrozio vizuelni identitet. Činjenica je da kulturno dobro može da živi i prilagodi se potrebama novog vremena. Crkve „okićene“ klima uređajima i radijatorima možda ne bi postojale da je inspekcijski nadzor bio strog, a zaštitari ažurniji, da je nadležna ustanova propisala uslove koji važe za klimatizaciju sakralnih objekata, a Centar za konzervaciju pripremio odgovarajuće projekte... Konzervacija je skup posao. Ogromna su ulaganja. Ako se nepokretnom kulturnom dobru ne odredi buduća namjena, poslije petili deset godina od primjene konzervatorskih tretmana vrijeme učini svoje i morate se ponovo izlagati trošku i ulagati u „novu“ obnovu. Rješenje je sigurno da „objekat“ na početku izrade projekta već dobije buduću namjenu i da se iz sredstava koje obezbjeđuje njegova eksploatacija finansira njegova zaštita. Održivi mogu biti samo objekti koji „žive“, zagrijavaju se i posjećuju.
POBJEDA: Gdje su sve trenutno angažovane stručne ekipe Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore?
BRAJOVIĆ: Ove godine realizujemo 39 projekata. Devet smo već okončali. Brskovo, Gradina, Komani, Mataguži, Ćaf Kiš u Tuzima, Risanski mozaici, spomenici iz perioda NOB-a u Goliji, Mirište u Petrovcu, Municipijum S. u Pljevljima, ikonostas iz pljevaljske Crkve Svete Trojice, ikonostas iz Cetinjskog manastira, portal Balšića u Godilju, Žabljak Crnojevića, nova istraživanja Duklje, izrada podvodne mape Crnogorskog primorja, ostaci Crkve Svetoga Stasija u Baru, Crkva Svetog Tome na Prčanju, Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Nikšiću, kula Voltica u Nikšiću... Dug je spisak. Mnogo posla o kome se jako malo zna.
POBJEDA: Od svega što pominjete najmanje je poznata ta kula Voltica u Nikšiću. O čemu se radi?
BRAJOVIĆ: Kada bude gotov, ovaj projekat će imati višestruki značaj kako za lokalnu upravu tako i za kulturnu ponudu. Kako je tek ove godine prva faza konzervatorskih radova, u obavezi smo da u dogovoru sa rukovodstvom opštine Nikšić zajednički odredimo buduću namjenu tom objektu. Objekat ima lijepo okruženje. U neposrednoj blizini postoji ekosistem s organskim uzgojem voća i povrća. Tu je i most iz doba knjaza Danila i jedna vodenica koja je od 18. vijeka zadržala autentičan izgled. Tu treba napraviti jedinstven kulturni kompleks koji bi upotpunio turističku ponudu Nikšića. Mogu da naprave nacionalni restoran, suvenirnicu... sve ono što danas zahtjevna turistička klijentela traži. U kućama oko Voltice ljudi već proizvode kvalitetan med i proizvode od drenjina koji osvajaju tržište. Nakon što se sve to što priroda i ljudi nude okupi oko pažljivo rekonstruisanog objekta, koji ima zanimljivu istorijsku priču, biće to nešto jedinstveno. Imala sam sreću da kao specijalizant živim u Berlinu. Svi preduzetnici i velika preduzeća koja bi se poduhvatila sličnog posla bili su oslobođeni poreza. To što bi plaćali kao porez usmjeravali su za održavanje kuturnih dobara koja su zakupili. Trebalo bi osvijestiti činjenicu da nijesmo država dovoljno bogata da investira isključivo u konzervaciju i održavanje kulturnih dobara koja nemaju konkretnu namjenu. Ona su na teritoriji Crne Gore i ne može ih niko odnijeti sa sobom. Ona su naša i ostaju nama. Naravno, svim investitorima treba postaviti uslov da je obaveza poštovati najstrože postavljena konzervatorska pravila. Pogledajte tvrđavu Kosmač. Na fantastičnom je mjestu. Potrebna su joj velika ulaganja, ali to bi mogla biti odlična koncertna dvorana ili mjesto na kom su okupljene zanatlije koje praktikuju stare zanate.
POBJEDA: I to je u doticaju sa Vašim poslom i djelatnošću Centra. Stari zanati nam izumiru...
BRAJOVIĆ: Da. Radimo Podvrh. To je crkvica iznad Bijelog Polja, jedna od najstarijih u Crnoj Gori. Ima drveni krov. Klis. Vrlo rijetka vrsta pokrivke. Samo jedan čovjek u Crnoj Gori zna da izrađuje još uvijek takav krov. Ili Žabljak i okolina Nikšića. Šindra. Isto drveni pokrivač. Dva čovjeka iz Pljevalja, otac i sin, znaju da rade tu pokrivku. I niko više u Crnoj Gori. Da bi neka kulturna dobra zadržala svoja svojstva moraju zadržati autentične pokrivke. Ko će, uskoro, znati da to uradi? Niko. Tu država mora hitno da reaguje. Švedska je našla rješenje. Tamo profesor svake godine obiđe cijelu zemlju i pronađe tri darovita studenta koji mogu da nauče posao. Nije to jednostavno kao što izgleda. Cijela je to nauka i ti poslovi su jako dobro plaćeni. Mi ne da nemamo ljude koji poznaju tradicionalne zanate, nama fale i konzervatori tehničari. U Centru imamo samo tri. A na jednog konzervatora morali bismo da imamo tri ili četiri tehničara.
Niko nam se nije obraćao u vezi sa gradnjom na Miholjskoj Prevlaci
POBJEDA: Ovih je dana akuelna Miholjska Prevlaka u Tivtu. Srpska pravoslavna crkva tamo intenzivno gradi u zoni ostataka zaštićenog srednjovjekovnog manastira. Da li postoji projekat konzervacije i restauracije tog kompleksa?
BRAJOVIĆ: Ne znam. To je veoma interesantan lokalitet sa više kulturnih slojeva. Mislim da je to na tom mjestu nemoguće raditi, osim ako od Uprave za zaštitu kulturnih dobara nijesu dobili neke uslove. Nama Uprava još nije dala nikakav nalog da pođemo i pogledamo što se tamo dešava. To mjesto ne trpi gabaritne objekte. Kroz istoriju, na mjestima gdje su bile bogomolje se dižu nove. Na mjestma gdje su bili rimski hramovi dizane su hrišćanske bogomolje, poslije dolaska osmanske uprave na mjestu gdje je bila crkva zidane su džamije koje su nakon oslobođenja ponovo pretvarane u crkve... Tamo gdje je jednom svetilište, tu je svetilište zauvijek. Sve te slojeve treba sačuvati i uraditi najbolju moguću konzervaciju. Nikakva gradnja kojom se ugrožavaju ostali slojevi ne smije se tolerisati.
POBJEDA: Ako smo pravilno razumjeli, Centar za konzervaciju i arheologiju nije radio nikakve projekte i niko Vam se nije tim povodom obraćao?
BRAJOVIĆ: Ne. Apsolutno nikakav kontakt s tim projektom nemamo i niko nam se nije obraćao.
