Robine Vilijamse, kako bih voljela da si tu. Zbog toga što toliko fališ, odjednom, kriva je predivna Diznijeva avantura „Kristofere Robine, gdje si?“. To i jeste najbolji znak da je Mark Forster uradio odličan posao, Robine. To što sam, gledajući njegovu igranu adaptaciju čuvenog „Vini Pua“ Aleksandra Alana Mila sve vrijeme mislila o tebi – Petru Panu u Spilbergovom slatkom filmu „Hook“ (1991).
Novi Kristofer Robin vеoma je sličan tvom vječitom dječaku. Ili tebi, vječitom dječaku. Nije, kao Petar, izrastao u advokata, ali jeste zaboravio djetinjstvo i svoje ja, pretvorivši se u radoholičara njemu ravnom u londonskoj firmi koja proizvodi kofere.
Crveni balon
Ipak, nije sličan zaplet filmova „Hook“ i „Christopher Robin“ razlog zbog kog sam ponovo postala svjesna tvog odlaska. Zafalio si, Robine, opasno si dobro zanedostajao zbog toga što nijesi mogao da budeš dio ovog predivnog filma.
Ako ne kao glavni lik, sa kojim dijeliš ime, onda barem kao glumac koji daje glas jednom od njegovih prijatelja. Ili makar kao gledalac čije bi srce kapituliralo pred velikim platnom. Jer i ti si, Robine, previše davao sebe stend-ap bini, pozorištu i sedmoj umjetnosti, zapostavljajući porodicu. Baš kao odrasli Kristofer u ovoj avanturi...
Sjećaš li se, Robine, kraja knjige „Kuća na Puovom uglu“? Kada Pu, Praslin, Iar, Tigar, Kenga, Ru, Zec i Sova prave oproštajnu čajanku za Kristofera, prije nego što ga roditelji utrpaju u kola sa koferom duplo većim od njega i odvezu ga u internat – i život odraslih. E baš tu, gdje se završava Milnova pripovijest, počinje Forsterov film.
Dopao bi ti se uvod, inspirisan originalnim radovima Ernesta Hauarda Šeparda, koji je ilustrovao svaku knjigu o Puu.
U uvodu, Forster je premotao Kristoferov život, od škole i posla, do borbe u Drugom svjetskom ratu, upoznavanja buduće supruge Evelin (Hejli Atvel) i rađanja kćerke Madelin (Bronte Karmajkl). Onda je mirne duše mogao da nastavi da doslikava portret nekadašnjeg dječaka punog mašte koji je postao jedan od zilion zupčanika kapitalizma i zaboravio kako su med i crveni balon mnogo važniji od novca, trke za uspjehom i poslovnih papira.
Ofucane igračke
Ne bi ti uopšte smetalo to što je „Kristofere Robine, gdje si?“ jedno sasvim predvidljivo filmsko putovanje. Ipak bi ti bilo važnije, Robine, kao i svima što im srca još nijesu zadebljala od cinizma, sa kakvim junacima si se otisnuo na put.
Gledao si, sigurna sam, mnoge adaptacije Milnove pripovijesti o stanovnicima Stoljetnje šume, ali ova bi ti se posebno dopala zbog toga što glavni junaci nijesu nacrtani, već izgledaju kao plišane igračke. Stare i pomalo ofucane, kao i sve naše igračke osuđene da čame na tavanima i u podrumima.
Zbog toga Pu i drugari i bude neku čudnu emociju, mješavinu nostalgije, čistote djetinjstva i krivice onog koji je ućutkao dijete u sebi.
Puovi filozofski aforizmi i jezičke greške, vrijedni proučavanja jednako koliko i misli Dekarta, Šopenhauera i Kanta, vratili bi te u doba kada si najveće tajne pričao samo omiljenom plišanom drugaru.
Kad bi Džim Kamings, koji je i ranije davao glas Viniju, izgovorio ono čuveno: „Oh, bother“ – razvukao bi ti se osmijeh od uha do uha, Robine. Od sreće, tuge, ljepote jednostavnosti, dubine malog filozofa života. Od njegovog utješiteljskog zagrljaja koji nam je svima potreban, svakog dana. Od želje da zagnjuriš lice u plišani trbuščić i zaplačeš.
Tigrasti sangvinik
Čini mi se da bi poželio i da uzmeš Praslina u naručje kadgod se osjeti uplašeno i nesigurno – što se događa stalno – i od srca se smijao Iarovim neodoljivim, sioranovskim solilokvijima o propasti, katastrofama i besmislu života. I neka mi oprosti unikatni Tigar, jedini od svoje vrste na svijetu – ali meni je potpuno nepodnošljiv ovaj skakutavi sangvinik!
No, ja sam, Robine, introvert, melanholik, mješavina Pua i Iara u duši. Tebi bi se dopao. Štoviše, lako te je zamisliti kako mu pozajmljuješ glas i skačeš i čupaš se za kosu u studiju, baš kao na onim snimcima kada si oživljavao Duha iz „Aladina“.
Da, sigurna sam da bi volio Tigra. Ali, samo kao prvog među jednakima. I bilo bi ti žao što Forster nije posvetio više vremena plišanoj družbi. Njemu je ipak bilo važnije da opravda ime filma. I neka je. Ne smeta fokus na Kristofera i njegovu porodicu, jer glumci su harizmatični i slatki. Ipak, ne toliko da im žalopojke Iara, čiju je mizeriju glasom sjajno dočarao Bred Garet, ne ukradu svaku scenu.
Fikus u nosu
Razmišljam nešto, kako bi bilo dobro da si naučio moj maternji jezik i pogledao „Kristofera Robina“ u našem Sinepleksu. Znaš, distributere iz našeg regiona vječito kritikuju zbog lošeg titlovanja i promašenih prevoda.
Pa red je da ih i pohvale kad (jednom) urade dobar posao! Ovdje su originalnom, vrlo običnom nazivu „Christopher Robin“ dodali dio „Gdje si?“. I nijesu pogriješili - jer eho Puovog „flegmastog“ pitanja mijenja i pojačava emociju filma.
O sjajnim „prepjevavanjima“ Milnovih igara riječi da ne govorimo... Pu čuje Kristoferovo „efficiency“ kao „fish in the sea“, što je kod nas „efikasnost“, odnosno – „fikus u nosu“, a riječ „ekspedicija“ dobila je „nestručan“ prevod ekspoticija.
I to su samo dva od mnogih malih uvrtanja riječi zbog kojih dijalozi i cijela „ekspoticija“ djeluju mnogo slađe i simpatičnije, naročito djeci koja još ne znaju engleski dovoljno dobro.
Do kraja Kristoferove avanture, koja će ga vratiti u naručje porodice i prijatelja sjetio bi se, Robine, mnogih koje voliš.
Ne samo ljudi, već i knjiga, filmova, pjesama, mjesta... Francuskog filma „Crveni balon“ Alberta Lamorisa, na primjer. Malog princa, Lisice i Ruže. Tvrdnje Dostojevskog da je ponekad dovoljan samo jedan sunčan dan da suicidalni čovjek, poslije sve patnje, osjeti želju da živi. I ljepote dokoničarenja – ne dokolice, nego baš dokonice, riječi koju je skovao Ratko Božović da ukaže na razliku između dangubljenja i korisnog „traćenja vremena“.
Sjetio bi se, Robine, koliko si puta trčao da stigneš negdje, ne shvatajući da bi trebalo da sačekaš da „negdje“ dođe kod tebe.
- Sjećaš li se juče, kad je danas bilo sjutra? To je bilo tako teško. Danas je lijepo. Umirujuće. Danas je moj omiljeni dan – kaže Pu svom najboljem ljudskom prijatelju u finalu.
Ali, danas nije i moj omiljeni dan. Nije, jer danas nema Robina Vilijamsa. I neće se vratiti da me udari po njušci svojim velikim srcem i kaže da imam mozga manje od Pua. I da nemam razlog da tugujem – jer on još živi u svojim djelima i pokazuje nam svima kako da se borimo sa svijetom punim Slongega, Vuzlica i sličnih čudovišta i uhljeba. Robine Vilijamse... Gdje si? Oprosti mojoj melanholiji, ali... Tako mi je žao što nikad nećeš pogledati ovaj film.
O Henriju Fordu i slobodnom vikendu
Čini mi se, Robine, da bi ti se dopalo kako su scenaristi Aleks R. Peri, Tom Mekarti i Alison Šreder riješili budžetski problem i odustali od otpuštanja 40 odsto radnika Kristoferove firme. Moraću da ti odam kraj filma, ali nećeš se naljutititi. Znamo oboje da ga svakako nećeš pogledati – a zanimljiva je stvarna priča što stoji iza raspleta.
Na kraju je Kristofer predložio da firma počne da šalje radnike na plaćene godišnje odmore i snizi cijenu kofera. Kada je bord direktora razrogačio oči, objasnio im je kako niko ne može da kupuje kofere, osim bogati, ako nema vremena i novca da pođe na putovanje.
Scenaristi su pokupili „foru“ od Henrija Forda. Vlasnik čuvene automobilske kompanije prvi je koji je dao radnicima slobodne vikende, a ne samo nedjelju. A zašto? Zbog profita! Zato što su tako počeli više da voze automobile.
Dovitljivo, zar ne, Robine? Šteta je što nam je ostalo vrlo malo takvih kapitalista. Ako je ijedan. Većina ovih što nas sada jašu ne mare što čak i pojedina djeca rade po 14 sati za nadnicu od nekoliko bijednih dolara. Ili centi. I vjerovatno nikada neće moći da uživaju u medu, šumi i crvenom balonu kao Pu. A, to je zaslužilo svako dijete, Robine. Slažeš se, zar ne?
FOTO: imdb.com
