Kultura

MARAŠ: Tegovi

Prije nekoliko dana, dva voza su zastala zbog bizarnog razloga. Pokradeni su tegovi, neophodni za sigurno i bezbjedno funkcionisanje pruge. Oni su slika i prilika naše stvarnosti. Neki drugi tegovi, aktivni posljednjih decenija, značajno su doprinijeli građenju svijesti o tome kako je potpuno normalno ukrasti dio javnog dobra i ugroziti živote
MARAŠ: Tegovi
ObjektivIzvor

Piše:

Vladimir Maraš

Kolaps željezničkog saobraćaja usred sezone nije baš poželjna rabota za jednu od rastućih turističkih destinacija u Evropi. Iako putovanje crnogorskom i srpskom, nekadašnjim jugoslovenskim željeznicama, više asocira na pedesete godine nego na 21. vijek, vozovi su puni, najviše zbog relativno pristupačnih cijena karata. Najfrekventnija relacija je Beograd – Bar, a prema riječima onih koji putuju, najčešće liči na dio sage iz filma „Indijana Džouns“. Taj put od nepunih 500 kilometara potraje i više od 12 sati. U prevodu, brzina je nešto oko 42 km/h. Izazov za malo spremnijeg biciklistu.

*****

Prije nekoliko dana, prvo lokalni pa onda pomenuti „međunarodni“ voz, zastali su zbog bizarnog razloga. Pokradeni su tegovi, neophodni za sigurno i bezbjedno funkcionisanje pruge. To nije prvi put da se ovo dešava. Letimičan pregled arhiva crnogorskih portala vraća nas deset godina unazad, kada su isti tegovi nestajali u mnogo većim količinama. Na stotine ih je odnešeno sa naših pruga. Da li je moguće da to ne može da se spriječi?

Tegovi o kojima govorim su slika i prilika naše stvarnosti, odnosa prema javnom dobru. Neki drugi tegovi, tako aktivni posljednjih decenija, značajno su doprinijeli građenju svijesti o tome kako je potpuno normalno ukrasti dio koji pripada bilo kojoj saobraćajnoj strukturi - i ugroziti živote.

Tegovi koji su doveli do takvog razmišljanja nalaze se u politici, opštoj i kolektivnoj neodgovornosti, medijima i na kraju – u kompletnom sistemu koji nije u stanju da se nosi sa ovakvim problemima. Ili, možda ne želi.

*****

Tegovi su postali zaštitni znak modernog muškarca i žene – Crnogorci/ke prepoznatljivi su po izvajanim tijelima. Nema dileme da su ljudi koji vuku crnogorski genetski kod prepoznati kao lijepi, što bi se reklo naočiti, ali izgleda kako smo zaboravili da um caruje, a snaga klade valja. Ovo drugo možemo, nije problem, ali kuburimo sa prvim.

Sve manje mladih zna stvari iz domena opšte kulture i obrazovanja, sve više njih izgleda ili podsjeća na prosječnog učesnika rijalitija. Inače, kako piše regionalna štampa, mnoge učesnice takvih programa mogu se sresti po jahtama i hotelima na elitnim turističkim destinacijama u Hrvatskoj i Crnoj Gori, za hiljadu ili više, zavisi od galantnosti domaćina. Ne rade na taksimetar, satnicu, no onako - odoka, đuture.

Dakle, rijaliti programi su postali regrutni centri za elitnu prostituciju. E, to su tegovi našeg društva. Agencije koje bi trebalo da se bave zaštitom crnogorskog medijskog prostora i dalje ne nalaze ništa sporno u tome. Ah da, uspjeli su da ih pomjere u termin nakon 23 sata. Neke.

Kao posljedica svega toga, pojavljuju se i reperkusivni tegovi. Na ljetnjim manifestacijama duž crnogorske obale smjenjuju se izvođači iz susjedne Srbije, najčešće direktni reprezenti kulturne devastacije prostora iz kojih dolaze. Najezda grupa sa obaveznim „bend“ na kraju, većinom navodno pop kalibra iza kojeg kao kobre vrebaju turbo folk milozvuci, rado su viđeni gosti na koncertima u Crnoj Gori sa primorskom tematikom.

Što je najgore od svega, ti koncerti su puni omladine, koja je i došla do takvih mutant muzičkih proizvoda preko rijaliti medija. I to zaista izgleda šizofreno, kao neki loš scenario koji će kao nelogičan, odbiti da režira svaki režiser što drži do sebe. Predaleko smo od fikcije, a preblizu realnosti. Evropa, 21. vijek.

*****

Ne znam, sve mislim da, recimo, ministar kulture mora da ima mehanizme za borbu protiv ovakvih pošasti. Strukovna udruženja odavno ne postoje, makar ne u kapacitetu da mogu problematizovati turbo folk opsadu crnogorskih trgova tokom ljeta.

Pomenuo sam negdje, sjećajući se nekih drugih, jugoslovenskih vremena, komisiju koja se bavila kategorizacijom jugoslovenskih muzičkih izdanja. Nije da nijesam demokrata, ali bi nam neka od tih valjala sada. Onda bi muzičar za izdanje koje se okarakteriše kao šund, plaćao veći porez, koji bi se automatski prebacivao u fondove simfonijskih, narodnih, revijskih ili „big bend“ formacija.

Tako bi kvalitetni muzičari lakše dolazili u situaciju da snimaju i objavljuju ono što i jeste jedini način borbe protiv turbo folk tegova - zvanična politika kvaliteta zarad očuvanja osnovnih civilizacijskih normi življenja. E to je, dragi moji, borba protiv tegova - svake vrste.

Portal Analitika