Realan svijet ispleten je od nedorečenosti. Razapet na paukovoj mreži neodgovorenih poruka i zakašnjelih pravih riječi koje donose samo nesanicu. U baš toj gustoj magli od rastanaka kojih kasno postanete svjesni i svih životnih prekretnica koje vam se narugaju kad ih saznate u objavama na društvenim mrežama, Sofija Kopola tražila je put za dramediju ,,Izgubljeni u prevodu“ („Lost in Translation“), premijerno prikazanu 29. avgusta 2003. u Americi.
Zakon filmskog klasika: savršeni parovi su uvijek izbjeglice. Oni kojima bi, za svijet u kojima žive, bio potreban ni manje ni više nego prevodilac.
Cinizam i nevinost
Kopola je prije 15 godina za poprište filma ,,Lost in Translation“ odabrala upravo Tokio - za stranca svijet nerazumljivih ljudi, gdje tipičan zapadnjak hvata sebe u raskoraku sa drugačijom kulturom.
Japan, to je ono što pred modernog putnika namjernika postavi ogledalo i ukaže mu sliku ogrubjelog tvrdokošca, sa integritetom naciklim od cinizma i davno izgubljene nevinosti. Eto takvi se, u odnosu na sve oko sebe, osjećaju prije svega izopštenim. Uvijek, vjerovatno i s pravom, opterećeni tonama krivice. I izgubljeni u prevodu.
Nije tragedija glavnih junaka to što su zaglavljeni u svijetu koji ne razumiju. Već što ih je to breme toliko pritislo, da od rijetkih susreta sa sebi sličnima ne ispadne ništa više od prostih tačaka presjeka, mimoilaženja dvije putanje koje se samo udaljavaju.
Takve su tužnije čak i od potpuno sličnih, paralelnih linija, koje se nikad i ne dotaknu. Za Šarlot (Skarlet Johanson) i Boba Herisa (Bil Marej) te putanje su toliko inertne i kabaste, da je 101 minut filma prekratak, da bi uhvatili zajednički kolosijek i uskladili frekvencije. Baš takvi su potpuno ne-filmski i potpuno realni, životni. I savršeni.
Stražnja vrata
Bob Heris nije ni ogorčen ni ljut, samo je beskrajno umoran od toga da zabavlja ljude. Užas zbog toga što je već debelo u šestoj deceniji, potpuno zaglavljen u sopstvenom životu, davno ga je prošao. Prosto se pomirio da ne postoje neka stražnja vrata za bijeg iz samog sebe.
Njegova ironija je prije svega cinizam sa prigušivačem, čiju bi hladnu cijev najprije prislonio sebi na sljepoočnicu. Bil Marej je veliki glumac jer je znao da iznese svaku od nijansi Bobovog karaktera.
Šarlot savršeno odgovara to što njen brod tumara bez pravca i kormilara. Muž ju je nasukao u potpuno strani Tokio, otišao za uspjehom i samopotvrđivanjem - a nju ostavio da je zateknemo kraj prozora hotelske višespratnice.
Ona je potpuno operisana od ega. Sa svijetom kom ne pripada bori se tako što mu svakog momenta dokazuje da je se uopšte ne tiče. Simboličan je momenat kada je Sofija Kopola „lansira“ u tu filmsku orbitu.
Savršeni stranci
Karijera tada osamnaestogodišnje Skarlet Johanson počela je Kopolinim omažom Brižit Bardo i njenoj ulozi u novotalasnom klasiku Žan Lika Godara „Le Mepris“. U širokim rozim minimalkama, na visini i u sigurnosti tog velikog nijemog prozora. Za razliku od Bardo, nema tu mrve objektivizacije, seksualnosti. Samo ljepota. Ljepota radi ljepote.
I što može da uradi Bob Heris, kada mu ona otvori vrata i pruži kartu za bijeg u jednom smjeru? Da ponovo bude do grla zakopčan, suzdržan, spor. Jednom će joj samo priznati da voli djecu. Ne svoju, nego djecu generalno. Pokušaće da sačuva mjeru - ono što ga svakog dana drži da se ne prospe na nekom pločniku ili u liftu. Da sačuva integritet. Ali kako, kada ga ona razumije baš onako kako se jedino mogu razumjeti savršeni stranci?
Osuđeni na kratku tačku zanosa, presjeka, susreta - i još više osuđeni na rastanak, Šarlot i Bob na kraju dobijaju neočekivan obrt. Sofija Kopola tom savršeno istinitom paru i njihovoj bolno realnoj priči pruža, potpuno iracionalno - trenutak magije.
Šaputava magija
Znate li onaj momenat, kad je svim nedorečenostima kraj i pitate se da li je uopšte ičega tu i bilo? Kada od kontura nečijeg lica ostane samo fatamorgana na ulici, u metežu stranih ljudi? Bob i Šarlot su baš tu, na raskršću milionskog Tokija, izgubljeni u prevodu, dobili šansu za još jedan susret. Najljepša fantazija filma je upravo to - dobijena prilika za čist račun. Jedan zagrljaj i smotani poljubac. I neke prošaputane riječi.
Veliki filmski parovi su beskrajno verbalni, onda kada čvrsto zajašu talas ljubavi. Sjetite se samo Džuli Delpi u Linklaterovom klasiku „Before Sunrise“. Dok luta bečkim ulicama sa Itanom Houkom, raspričanija je i mudrija od Cicerona pred svim rimskim senatorima. Ali, njoj i svim takvim filmskim divama ne može biti da pred nama sakriju bilo što.
Bob i Šarlot su drugačiji - potpuno nemušti i ostavljeni da vise o neizrečene riječi. Zato je baš njima i jedino njima moglo biti, da im Kopola ljubomorno sačuva nekoliko riječi što ih je Bil Marej ostavio, da sanjaju na uhu Skarlet Johanson. Zato je ovo veliki film. Nakon 15 godina, možemo da dodamo i ovo: ,,Lost in Translation“ je film koji ima veliku dušu. S. STAMENIĆ
FOTO: imdb.com
