Znate one viceve koje vam ispričaju nabrzaka, u bučnoj prostoriji punoj ljudi, muzike i dima... Svi počnu da se smiju skoro prije kraja, a vi stojite i gledate, sa klasičnom što-se-upravo-desilo facom, dok neko od prisutnih ne ponovi foru. I onda se odvalite od smijeha. Baš takav utisak ostavlja dobar dio brucoške sezone serije „Disenchantment“, trećeg animiranog šoua Meta Grejninga, prvog koji radi na Netfliksu.
Potrebno je mnogo vremena da proradi ova srednjovjekovna priča o princezi, vilenjaku i demonu koji se ne vade iz kafane, ali kada „upali“ – tačno znate da je pred vama kreacija čuvenog mastermajnda koji stoji iza klasika „Futurama“ i „The Simpsons“.
Pregažen vremenom
Homer, Mardž, Lisa, Bart i Megi odavno su ušli u anale animacije, ali činjenica je kako je serija „The Simpsons“ debelo popustila. Poslije skoro tri decenije i 29 sezona teško je tu ostalo bilo što novo, svježe i bitno da se kaže.
Tačno je: ni „South Park“ nije što je bio – pregazili su ga mnogo vispreniji serijali kao što su „Rick and Morty“ i „BoJack Horseman“, ali Trej Parker i Met Stoun makar pokušavaju da prozbore nešto o novoj potrampljenoj realnosti. To nije slučaj sa Grejningom i Simpsonovima.
Zbog toga su njegovi fanovi dočekali „Disenchantment“ sa ogromastičnim uzbuđenjem. Očekivanja je pojačala činjenica da je riječ o prvom Grejningovom projektu na Netfliksu, što automatski donosi mnogo više kreativne slobode i novca majstoru na ruke. I mogućnost da stvori neku čudnu mješavinu srednjovjekovnih satiričnih kolega kao što su „Šrek“, Monti Pajton i „Disksvijet“ Terija Pračeta.
Ali, da li su svjež start, debeo buđelar i stvaralaštvo bez limita dovoljni za dobar šou? Sudeći po prvoj polovini desetodjelne sezone, odgovor glasi – pa, i ne baš. No, ako sudimo po drugom dijelu, naročito na osnovu tri posljednje epizode, „Disenchantment“ bi tek trebalo da ostvari puni potencijal.
Klasična tinejdžerka
U fokusu Grejningovog novog projekta je srednjovjekovni svijet oslonjen na formulaične fantazijske junake – od vilenjaka i džinova, do grifona, vitezova, zmajeva i zlih vještica. Glavna junakinja je Tibini, za prijatelje Bin, princeza Drimlenda kojim vlada kralj Zog.
Bin jeste atipična princeza kada iz jednačine izbacimo odbojnost prema slatkim haljinama, kraljevskim protokolima i udaji za podobnog prijestolonasljednika drugog carstva. Umjesto suknje i dragulja, ona nosi pantalone i čuturu. Umjesto sa dvorskom pratiljom, druži se sa minijaturnim demonom Lusijem i dobroćudnim vilenjakom Elfom. Umjesto o suprugu, svadbi i djeci, Bin sanja o bijegu i putevima kojima se rjeđe ide.
S druge strane, kad se zadubite u njen lik, shvatate da princezi Drimlenda fali originalnosti koja je potrebna glavnoj junakinji da bi iznijela čitav serijal. Nažalost, Bin je samo još jedna zbunjena djevojka koja ne zna što želi od života, ali ima više nego dovoljno energije da to otkrije – i to većinom svađajući se sa ocem, upadajući u nevolje i vukući nepromišljene poteze.
Dakle, Bin je klasična tinejdžerka, ni po čemu posebna, ako izuzmemo činjenicu da se druži sa demonom i vilenjakom – i može da popije tri gajbe piva prije nego što pođe u toalet prvi put. Elfo i Lusi su mnogo zanimljiviji od nje, iako Grejning ni iz njih nije izvukao sve što je mogao.
Vragolan i dobrica
Demončić Lusi je definitivno najuspjeliji i naoriginalniji lik. Samo je njega moguće zamisliti na majicama, šoljama, kapama i sličnim serijofilskim sitnicama koje bi mogli da požele da kupe Grejningovi fanovi. Crni đavolak, kog kralj Zog brka sa pričajućom mačkom, čudan je, nepredvidljiv i opasno šarmantan dok sjedi na dvije stolice – i tjera gledaoce da se zapitaju da li je istinski zao, ili će ipak otkriti mekšu stranu i spasiti Bin u presudnom trenutku.
Šteta je samo što ga Grejning koristi samo kao mašinu za izbacivanje „odjava“, odnosno jednokratnih fora/komentara na nešto što se upravo zbilo prije nego što se prebacimo u novo okruženje. Lusi je toliko živopisan, za razliku od Bin, da je mogao da dobije i iznese nekoliko zasebnih epizoda.
Slična priča dogodila se i sa likom vilenjaka. Ako je Lusi bukvalno đavo koji sjedi na Bininom ramenu, granatira narod sarkazmima i savjetuje štićenici da uradi najgore stvari, naivni Elfo nalik je anđelu koji pokušava da je sačuva od loših odluka. Pritom, zaljubljen je u razmaženu princezu do vrha zelenih, kvrgavih ušiju i spreman da sa osmijehom pretrpi sve vrste poniženja samo da bi bio kraj nje.
Nije li to paradoksalno, ako uzmemo u obzir činjenicu da je Elfo uveden u priču kao vilenjak kom je dosadilo da bude srećan i želi da postane mizeran kako bi osjetio ukus pravog života? Čim je njegov junak napustio vilenjačko kraljevstvo, Grejning je potpuno zaboravio na jednu od glavnih karakternih odlika koju je mogao da produbi do kraja sezone – a nije je ni dotakao.
Bez posljedica
Mogla je ovo da bude važna priča koja ohrabruje osobene da ostanu posebni, rugajući se očekivanjima koje imamo od bajki. Nažalost, „Disenchantment“ je odveć statičan šou koji donosi rijetke dobre momente kada princeza i njeni pratioci napuste zamak i otisnu se u nepoznato. Dobar primjer je hororistični omaž Ivici i Marici ili potjera za mračnim čarobnjakom.
No, i ovakvi detalji završavaju se prije nego što su i počeli i opet se vraćamo za jedan te isti kafanski sto za kojim trojka zgubidani baca fore na račun mizernog života u doba vladavine kuge, lepre, vitezova, despotskih kraljeva i seoskih idiota.
Štošta kreator „Disenchantmenta“ nije razradio, niti dodirnuo prepoznatljivim ludačkim potpisom, iako je imao pet sati materijala na raspolaganju. Najgore od svega je to što je načeo mnoge motive koji su, u rukama dobrog kreatora, mogli da podijele i razrađuju u zasebnim sezonama. Među njima su: slučajno oslobađanje gomile demona nakon obračuna sa zlim čarobnjakom, rat sa drugim kraljevstvom, vilenjakinja koju je Elfo ostavio za sobom...
Neka što je Grejning propustio šansu da ih razvije, već ih je potpuno iskulirao čim im je „vidio leđa“. Na ovaj način nije propustio šansu da doradi karaktere, nego je stvorio utisak da njihovi postupci nemaju posljedice – a koga može da zanima šou u kom ne postoji mogućnost da glavni junaci budu povrijeđeni?
Poslije revolucije
Istina, jedan od njih jeste stradao uoči finala, baš onda kada je priča proradila, a baš ta eliminacija govori koliko su gledaoci mogli da se emotivno povežu sa junacima „Disenchantmenta“. Grejning se tek nakon sedme epizode dosjetio kako bi bilo dobro da prestane da niže polučasovne vinjete i počasti gledaoce kvalitetnim zapletom. To je loše za prvu, ali je dobro za drugu sezonu. Pokazuje da „Disenchantment“ jednom može da postane ono što jeste – šou vrcavog Meta Grejninga.
Opšti utisak je sljedeći: za šou o vječito pijanoj princezi, vilenjaku i demonu Netfliksova animacija previše igra na sigurno. Kao da su Lusi i Elfo zaista sjedjeli na Grejningovim ramenima i šuškali, a on prihvatao samo savjete dobrice. To nije dobro, naročito ne kad je riječ o seriji striming giganta koji stoji iza izuzetnih animiracija za odrasle - „BoJack Horseman“ i „Big Mouth“.
U svakom slučaju, lijepo je vidjeti Grejninga u novom okruženju, kako troškari Netfliksov novac makar na vizuelno bogatu, vrlo primamljivu animaciju. Nadajmo se samo da će u nastavku projekta mnogo više slušati Lusijeva šaputanja na ramenu, nego Elfove bezube savjete. Makar nam je Bart Simpson svjedok kako nijedna animacija za odrasle ne može da bude dobra bez kvalitetnih đavolija – naročito ne nakon revolucije Adult Swima sa genijalštinom „Rick and Morty“. M. IVANOVIĆ
FOTO: indiewire.com / tvtime.com / imdb.com / verge.com / twitter.com
