Postoji nešto prelijepo u tome što je baš Roberto Benini bio taj koji je uručio Marselu Fonteu nagradu za najboljeg glumca na ovogodišnjem festivalu u Kanu. I to ne samo zbog toga što je Mateo Garone, režiser i koscenarista upečatljive drame „Dogman“, prvobitno želio da ulogu Marsela u ovom ostvarenju odigra baš legendarni Benini. Više je stvar u tome što, gledajući osmijehe harizmatičnih Italijana, osjećate kako je glumački veteran predao „štafetu“ mlađem, i dalje zelenom kolegi, ohrabrujući ga da nastavi da zasmijava, oplemenjuje i upozorava na pošasti fašizma, baš kao što je to i sam radio godinama. I još to čini.
I odista, nakon Fonteove upečatljive glume u svirepom „Dogmanu“, koji je prikazan na Sarajevo film festivalu, lako je zamisliti ovog talentovanog glumca kako, za koju godinu, postaje beninijevski važna figura za italijansku i svjetsku kinematografiju.
Pudlica i pitbul
Fonte u Garoneovom ostvarenju nije nošen samo Beninijevom klovnovskom melanholijom. Relativno neiskusni glumac uspio je da kanališe i nezaustavljivu energiju Bastera Kitona u kombinaciji sa čuvenom korleonovskom ulogom mladog Al Paćina i pogledom nesrećnog kučeta koje maše repom i vraća se voljenom vlasniku, uprkos tome što ne prestaje da ga tuče.
Marselo, u ulozi istoimenog bezazlenog, simpatičnog, pudličastog vlasnika salona za pse u sivom gradiću na južnoj obali Italije, jeste centripetalna sila „Dogmana“, ali srećom Garonev film ima još mnogo da ponudi. Fonte je sjajan, ali ni njegov partner Edoardo Peše nije ništa manje upečatljiv kao sociopatski, pitbulovski kriminalac i kokainski zavisnik Simone.
Njegova energija je toliko sirova, neukrotiva, kolosalna, „fizička“, da snažno pojačava utisak kako je za zauzdavanje uraganskog „Dogmana“ bila potrebna gvozdena režija. Istog trenutka kada Peše uđe u kadar dobijate osjećaj kako je nova Garoneova drama zapravo brat od tetke filma „Gomorrah“, fascinantne vivisekcije italijanske mafije premijerno prikazane 2008. u Kanu.
Lanac ishrane
„Dogman“ emituje sličnu divlju energiju kao „Gomorrah“ i jeste Garoneov najveći film nakon ovog ostvarenja. Ipak, donosi mnogo intimniju, slojevitiju priču kojoj se mogu učitati različita značenja. Upravo zbog toga i ostavlja mnogo teži ukus. Ukus olova u ustima.
Osnovno polazište filma je borba Davida i Golijata, slabijeg i jačeg, dobrog i zlog, žrtve i krvnika. Simone i Marselo imaju različita mjesta u lancu ishrane. Prvi je bijesna džukela koja kad-tad mora da bude „utišana“ na sicilijanski način. Dok ga gledate kako se kreće možete da zamislite kako hvata za vrat drugog, mnogo većeg psa, „zaključava“ vilicu i visi sa njega, uporan i odlučan u tome da ga umori – dok ne dobije šansu za smrtni udarac. A Marselo... On je suprotnost. Psić za maženje. Pokisla, vesela čivavica. Hrana drugih pasa.
Ipak, sliku kučeta kog je buldog satjerao u ćošak ili Davida sa praćkom koji stoji ispred Golijata u drugom dijelu filma potiskuje drugačiji biblijski prizor. Zamjenjuju je Kain, Avelj i bratoubistvo. Simone nije Marselov brat, ali naš jadni antijunak sa vječito podvijenim repom zaštitio ga je kao da jeste. Nije važno zašto, Garone to prepušta vama zbog straha, prkosa, novca, prijateljstva ili jer je prosto naučen da je plemenito primiti kamenicu umjesto drugog. Bitno je da se zbog njega odriče svega. I onda ubija svog (ko)kainskog brata. Iako to nije želio da uradi, postaje pseto veće od Simonea.
Skučeni kavez
Naziv filma ne odnosi se samo na istoimeni salon koji drži Marselo, niti na njegovu ljubav prema psima. Lokalci u malom mjestu iz kog je ispijena prepoznatljiva svjetlost i ljepota italijanske obale, noćnoj mori arhitekata i zagovornika urbanog planiranja, opasniji su od pitbulova. Simone, taj prokleti paśi pas kog mrzite od prve sekunde kada ga vidite, jedina je životinja sa kojom Marselo ne može da sprijatelji, ma koliko ga dresirao omiljenim poslasticama – kesicama kokaina.
Na koncu, dok klaustrofobija raste i zidovi se skupljaju oko Marsela i gledalaca, otežavajući im da dišu kao da imaju betonske blokove na grudima, đavo upisuje još jedan bod. Mali, bezazleni, napaćeni čovjek u finalu postaje ubica. San je izgubljen, sreća ostaje negdje drugo, jer je zauvijek proklet da luta metafizičkom pustarom.
Žestok je ujed Garoneovog „Dogmana“, ali vrijedan svake sekunde mučnog i bespomoćnog osjećaja zarobljenosti u psećem kavezu. Vrijedan, jer podsjeća koliko skupu cijenu mogu da plate obični ljudi, ako poklone perverznu lojalnost bezvrijednicima. Takva vjernost nije vrlina. I njena cijena je previsoka, jer plaća se dušom.
Ocjena: 8.5/10
Režija: Mateo Garone Uloge: Marselo Fonte, Edoardo Peše, Nuncija Skjano, Adamo Dionizi Trajanje: 102 min
