Piše:
Vladimir Maraš
Prva polovina devedesetih, ja mlađan momak, u naletu kreativnosti na dirkama, mali mi je svijet i slične gluposti, dobijem poziv (preko pejdžera, nego kako) od velikog majstora i jedriličarskog šampiona Antonija Pušića da se pridružim njegovom bendu. Tih godina je i bilo posla. Estrada je šljakala u punom pogonu, lova do krova na sve strane. Naravno, keš. Žiro račun tad skoro i da nije postojao. A i čemu bi služio, sve se skoro kupovalo na ulici - za keš.
Dakle, ko se imalo primakao nekom ozbiljnijem šoubiznisu tih godina, zna o čemu govorim. S druge strane, plate su bile sramno niske, nedovoljne za minimalac od kog može da se živi. Klasa optimist, reklo bi se. Ne zadugo.
*****
Uglavnom, ratovi na prostoru bivše Jugoslavije tek bijahu završeni, zla krv i dalje aktivna, ljudi su se kretali jasno utvrđenim koridorima. Prihvatio sam poziv gospodina Pušića, tada velike jugoslovenske zvijezde, da odemo na put u Hrvatsku, prvi put nakon rata i održimo tri koncerta – u Rijeci, Puli i Zagrebu.
Nas četvorica, pun gepek opreme, pasoše u džep i 'ajd, lagano. Nijesam kao momak od dvadeset i kusur ni imao predstavu o tome što je rat, kakve su mu posljedice, pogotovo ne što su mu uzroci. Iskren da budem, malo toga mi je jasnije i dan-danas, nakon dvije decenije.
Stigli bismo, što se veli s anđelima, poslije dugog puta i bili dočekani kao bijeli međedi. Od domaćina, preko lokalnog stanovništva, publike, do medija... Ma, od svih. Svih, osim od jednih...
Hrvatska policija nas je pratila u stopu. Morali smo da se iznova i iznova legitimišemo prije svakog nastupa, u bekstejdžu, odgovarajući na sijaset istih, neobjašnjivo glupih pitanja o razlozima dolaska (da bi se provjeravala validnost i svrha uredno dobijenih viza), datumu odlaska, načinu primanja honorara i slično. Bilo je to klasično zastrašivanje. Međutim, ako zanemarimo taj momenat, ti odlasci u Hrvatsku ostali su mi u fantastičnom sjećanju. Pošao s optimizmom, vratio se ispunjen.
*****
Tih godina smo zbog koncerata putovali i u Mostar. E, to što je ostalo od tog grada izazvalo mi je mučninu. Tek tamo sam shvatio što su posljedice rata.
Sjećam se polumaturske ekskurzije krajem osamdesetih. Vodili su nas između ostalog i u Mostar. Tada smo skupljali sitniš ne bi li nam hrabri mještanin dočarao kako izgleda vidjeti mostarski skok uživo. Usred maja. Mostar mi je tada mirisao na Podgoricu.
Nepunih deset godina nakon toga, isti taj grad zamirisao mi je na zlo, na paljevinu koja se rasplamsava, a ne vidi se. I bio sam u pravu. Tada nam je rečeno u koji dio grada i u kom periodu možemo da se krećemo. Pogotovo ako idemo sa HN tablicama.
Slovenija je prva izašla iz bratskog SFRJ zagrljaja i kako je tada izgledalo, nije se prevarila. Osim gradova koji su bili uništeni direktnim ratnim dejstvima sa svih strana, nigdje se po ljudima nije moglo vidjeti da su prošli golgote. Pokušavali su da žive normalno, da uživaju u životu, piju pivo i gledaju svoja posla. Nebitno odakle su dolazili. Koncert Ramba Amadeusa za njih je bio razlog za opuštanje. Nijesu gledali tablice na našem vozilu.
*****
Poslije povratka u Crnu Goru, uvijek sam razmišljao o tome kako mi jesmo uspjeli da izbjegnemo direktne posljedice rata. No, već nakon nekoliko dana, kontakt s ljudima odavao je potpuno drugačiji utisak. Izgledalo mi je kao da nas je dohvatila svaka muka.
Moji prijatelji, poznanici, nezadovoljni statusom, primanjima (ko ih je imao), opštom situacijom, glasno su negodovali na mjestima na kojima smo se okupljali. Pokušavao sam da budem optimista, objašnjavao kako sam nedavno prošao kroz područja koja su bila direktno pogođena ratom, gdje ljudi ipak nijesu toliko depresivni, upravo suprotno - zrače optimizmom. Nijesam uspijevao da ih ubijedim. Onda sam, vremenom, počeo i sam da proživljavam slično i da ih bolje razumijem. Bio sam jedan od njih.
Sada, nekoliko decenija kasnije, ljudi u Crnoj Gori nijesu srećni. Moguće je da su se malo privikli na činjenicu da nema inflacije (makar ne one dinarske), moguće da je poneko i uspio u namjeri da nađe pristojno plaćen posao za platu koju mu poslodavac uredno prijavljuje i za nju plaća sve pripadajuće obaveze, moguće čak da je i poneko izašao kao tranzicioni pobjednik sa šest ili više legalnih cifara na bankovnom računu, ali u suštini - ljudi u Crnoj Gori nijesu srećni. Ili makar većina. A u demokratiji, većina je sve.
