Piše:
Marija Ivanović
Novi film Nurija Bilgea Džejlana traje čak 188 minuta, ali već nakon prvog kadra znate da je njegovo „Drvo divlje kruške“ („Ahlat Agaci“) – najbolji roman 2018. godine. Dramu turskog maestra otvara krupni plan glavnog junaka, pisca Sinana (blistavi Dogu Demirkol) koji kroz stakleni izlog kafića posmatra luku Čanakale, rodno mjesto režisera. Ptice, brodovi, rijetki sunčevi zraci, talasi prelamaju se na njegovom licu stvarajući jedan od najraskošnijih, najrječitijih uvoda u istoriji filmske umjetnosti – ali i književnosti.
Sinanovo lice, u kom se ogleda melanholija malog turskog mjesta, ekvivalent je najčuvenijim počecima velikih romana.
Otisci pisaca
Ovaj kadar ima snagu ravnu uvodnim rečenicama koje pripremaju za čitanje što rastavlja na komadiće. Poput Kamijevog: „Mama mi je danas umrla. Ili juče. Ne znam“; Tolstojeve dijagnoze: „Sve srećne porodice srećne su na isti način, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj.“... Ili: „Bolestan sam čovjek. Zao. Neprivlačan. Mislim da me boli jetra“, od Dostojevskog.
Prvi utisak da je pred vama knjiga, a ne film kasnije se samo pojačava. Otisci prstiju Kamija, Tolstoja i Dostojevskog, ali i Čehova i Ničea - svuda su po Džejlanovom filmu. Čehov je, naravno, najprisutniji, kao i u režiserovoj estetskoj prekretnici, remek djelu „Zimski san“ („Kis Uykusu“, 2014). No, koliko god „Drvo divlje kruške“ djelovalo kao da je izraslo iz Čehovljevog tjemena, ono je prije svega džejlanovsko.
Samo Nuri Bilge Džejlan sada snima filmove koji nijesu dobri uprkos minutaži, već baš zbog dužine trajanja. Džejlanovski je glavni junak – nespreman na kompromise, tvrdoglav, nabijeđen da ne voli ljude, iako zna kako ne može da pobjegne od želje da im pomogne. Baš kao i režiser. Kao Džejlan u stvarnom životu, čiji su briljantni filmovi čudesni, gorki plodovi usamljenosti koju je sam izabrao, odbijajući da se kompromituje.
Ukroćena priroda
Džejlanovski je način na koji su servirani dugi solilokviji od kojih bi bez daha ostao čak i Ivan Karamazov – ali onda i poetske pauze da razmislimo, začudimo se i procesuiramo izrečeno.
Nije važno što je u pitanju – religija, politika, porodica, prijateljstvo, (be)smisao života, ljubav, smrt, umjetnost. Poslije crnohumornih debata (začuđujuće, ovo je Džejlanov najduhovitiji film) slijedi Sinanovo povlačenje u lutanje i ćutnju.
Tada na scenu stupa Džejlanovo darovito fotografsko oko, sposobno da vas ubijedi kako filmska kamera ima moć da ukroti prirodu, vremenske prilike, pa i proticanje vremena.
Film „Zimski san“ okovan je snijegom zbog toga što je srce njegovog glavnog lika ozidano emocionalnom hladnoćom i intelektualnom arogancijom. Na sličan način, Džejlan kroti prirodu i koristi je za kanalisanje emocija i u ovom ostvarenju.
Magijski realizam
Smjenjujući klaustrofobične prostore sa poetskim pejzažima režiser oslikava odnos ljubavi i mržnje koju Sinan osjeća prema ocu (sjajni Murat Čemčir) – pajacu, kockaru, propalom učitelju i „osobi koja je u permanentnom revoltu protiv apsurda života“. I on jeste sve to, ali... Sinanov djetinjasti otac je prije svega neko ko je poseban. I ko usamljenošću plaća smjelost da se razlikuje od drugih.
Put koji će Sinan preći da bi shvatio kako ni kruška, kao i jabuka, ne pada tako daleko od drveta – vrlo je dug, ali vrijedan svakog skretanja. Naročito onih kada Džejlan odluči da u priču umiješa malo magijskog realizma. Lice bebe prekriveno mravima nećete nikad zaboraviti, kao ni Markesov Makondo. Isto važi i za finale, takođe dotaknuto nečim nalik halucinaciji, viziji, magijskom ritualu sa bunarom koji ima duboko značenje i u drugim Džejlanovim filmovima.
Poslije tri časa i osam minuta poetske fotografije, intimne „drame iza drame“ i briljantnih solilokvija o životu, koje biste sigurno podvukli i označili uzvičnikom da ste ih pročitali u nekoj knjizi – slijedi monumentalna završnica.
Ničeanski sin
Sinan, taj kamijevski „pobunjeni čovjek“, sitni nihilista iz ruskih romana, ničeanski nesrećni sin još nesrećnijeg oca – na koncu shvata kako mora da prestane da bježi, plašeći se da će ponoviti iste greške. Konačno je spreman da se izbori sa duhovima iz prošlosti (simbolika bunara), prihvati očevu prirodu i karamazovštinu u sebi.
Ne, „Drvo divlje kruške“ ne traje predugo. Traje previše kratko – kao i svaki roman poslije čijeg kraja požalite što nijeste razvukli čitanje, da malkice duže ostanete u tom svijetu.
Srećom, kao i svaki klasik, Džejlanovo ostvarenje jeste štivo kom se vrijedi vratiti s vremena na vrijeme. Da vidite koje ste kadrove/rečenice podvukli ranije i začudite se sami sebi - kako ste mogli da ne označite neke koje obilježavate sada, dok vam se uvijaju oko srca, veličanstvene i bolne, poput džinovskih ruža puzavica.
Ocjena: 9/10
Režija: Nuri Bilge Džejlan Uloge: Dogu Demirkol, Murat Čemčir, Trajanje: 188 min
