POBJEDA: Biti umjetnik znači ne računati na nagradu koja bi mogla da dođe spolja, ali priznanja djelima moraju da gode. U tom kontekstu kako doživljavate književnu nagradu koja nosi ime pjesnika Rista Ratkovića? Da li ste tu „presudu“ očekivali?
POGAČAR: Odmah ću na početku pobjeći u citat. Mirko Kovač u jednoj ranoj skici piše, obraćajući se nešto šire shvaćenom intelektualcu: Žao mi je svih onih intelektualaca koji gledaju na jedno oko, koji primaju počasti a prave se kao da im nije do njih. Tek imajući to u vidu, mogu reći da malo držim do književnih nagrada, pogotovo poznavajući prilično dobro mehanizme kojima se one često dodjeljuju, ali ne pada mi na pamet da poričem da mi je drago kada su moje knjige nagrađene, da me to raduje. Ili, još jedan citat, ovaj put parafraziram po sjećanju Mikija Manojlovića, koji reče nešto poput: nagrade su potpuno nevažne jednom kada ih imaš. Ovu konkretnu nagradu bit će mi drago primiti iz više razloga. Moguće najvažniji je njezina inkluzivnost, to što ona obuhvaća – i kao takva je danas, pogotovo u pjesničkom polju, jedna od rijetkih – čitavo područje našeg zajedničkog jezika, bez obzira na to kako ga imenovali i standardizirali. To je nagrada koja spaja umjesto da nepotrebno i nasilno razdvaja, njezin horizont je onaj razumijevanja, a ne ignoriranja, prešućivanja, tišine na dugirok zaostale nakon prdeža topova. Nije, nažalost, u njenoj dugoj povijesti to uvijek bilo tako, čemu ću se još vratiti. U svakom slučaju nisam joj se nadao niti je očekivao. Očekivanje je i inače opasan sport. Nada je, na sreću, iako često jalova, suštinski ipak nešto drugačija.
POBJEDA: Što znate o Ristu Ratkoviću?
POGAČAR:Njegovu biografiju poznajem u onim manje-više standardnim, relativno ovlašnim crtama u domenu nekadašnjeg, danas od činjenica već pomalo umornog studenta književnosti. Čitao sam prije svega Ratkovićevu poeziju, nešto temeljitije onu ranu, Mrtve rukavice, i poemu nastalu u koautorstvu s meni inače intrigantnim, pomalo već zaboravljenim beogradsko-pariškim nadrealistom Monijem de Bulijem. Susreo sam se s njime u prolazu na fakultetu, za vrijeme studija jugoslavenskih avangardi, a zatim intenzivnije upravo za mog prvog posjeta Bijelom Polju i Ratkovićevim večerima pred nekih desetak godina. Ležao sam u sobi hotela „Bijela rada“ s festivalskim cimerom Tonkom Maroevićem i čitao; oboje smo čitali, ja uglavnom prvi put, a šjor Tonko tek obnavljajući otprije poznato. Na samom njegovom ishodištu izdizao se za mene iz telegrafskog otkucavanja teksta hologram jednog zaista modernog pisca. Njegove sam proze slabo čitao, ta praznina čeka da bude popunjena.
Opširnije u Pobjedi
