Polovina četvrte runde, tribine dvorane ,,Borik“ koje se gube u dimu, magli i znoju, u bljesku sa izgužvane video-trake - i veliki šampion Žibert Koen koji tone pod Benešovim udarcima. Nije tu bilo neke ljepote, tehnike: samo gola, davljenička borba za život - i Marijan koji napada kao osa, udara po rebrima, rukama, u pleksus, mučki, bez daha, pa opet... Već tada, do te titule, nakon teške infekcije i hepatitisa koji je preležao, bio je jednom otpisan od svih. Imao, pa nemao. Otišao - da se vrati.
Umro je Marijan Beneš, fajter koji je najbolje dokazivao da se šampion može biti i onda kad znaš kako da primiš udarce, prije nego kako ih zadaješ. Prvi violinista u ringu, ikona pop-kulture. Danas imamo pravo da uz ono ,,evropski šampion u boksu“ dodamo samo ,,banjalučki“, jer to je bio njegov jedini izbor. Iako ta njegova Banja Luka više ne postoji, možda i nikada nije postojala.
Svaki uspjeh, veliki zamah rukavicama koje su krile izranjavane ruke umjetnika, Beneš je postizao u inat, uprkos nekom i nekima koji su ga potcjenjivali i odbacivali. Čak i u smiraj posljednje runde: umro je u 68. godini, nakon godina siromaštva, bez naknade kojom bi bilo koja država prepoznala rezultat i zanos kojim je nekad inspirisao generacije.
U Banja Luci, u kojoj nije rođen, koju je sam birao kao svoju - ali u kojoj godinama nije bio prihvaćen. Još manje u rodnom Beogradu, jer otac mu je bio Hrvat. Pa još manje u Zagrebu u kojem se našao kratko tokom rata, jer se i tamo neko sjetio da mu je majka Srpkinja.
Pa ponovo, nakon rata, u toj Banja Luci. Baš u gradu u kojom je proslavljao i koji je proslavio 1979. godine evropskom titulom profesionalnog prvaka, na sličan način na koji su to za Sarajevo tih godina činili košarkaši Bosne... Beneš, jugoslovenski? Krajem 70-ih niko nije vjerovao u njega u Jugoslaviji, pa je morao da ide u Njemačku da mu jedan tamošnji trener oživljava profesionalnu karijeru...
Zvuči nevjerovatno: Marijan, dijete prosvjetnih radnika iz vremena kada se ta profesija na našim prostorima najviše cijenila, završio je Srednju muzičku školu! Pa ipak, sa časova violine, flaute i klavira, jednom kao devetogodišnjak ,,šmugnuo“ do sale, pa na prvom treningu nokautirao 18-godišnjaka...
Sa 16 godina već je sam birao put, potpuno neočekivano: musavko sa beogradskog asfalta u tamo nekoj Banja Luci, Krajini, Bosni! Sa 22 godine amaterski prvak Evrope u Beogradu, sa 28 profesionalni...
O Marijanu je nepravedno govoriti kroz prizmu pobjeda i trijumfa. O šampionu potpunu sliku grade porazi, tih 26 slomljenih kosti u ringu, uredno popunjavani medicinski karton. I onaj glas, tih i spor, zbog povredom uništenih glasnih žica. Pružao mu je samo neku patinu prekaljenog umjetnika, muzičara kojem je život sve uzeo, da bi ga prekalio i obogatio posebnom gospoštinom, poput Leonara Koena ili Toma Vejtsa.
Uvijek uprkos svima - i štoviše, uprkos sebi. Jer na kraju je Beneš, sve ono što jeste, stao u onu najtežu povredu: lijevo oko koje je ostalo zarobljeno zauvijek u mraku, tamo negdje između borbe sa Sandijem Toresom u Zenici 1979, Ajubom Laluleom u Danskoj 1980. i Luisom Minčilom 1983. godine. Kada zaista, to je znao samo Marijan: jer godinama je povredu inadžijski krio, pred svima izmišljao da je stanje bolje nego što jeste, samo da bi boksovao!
U smiraj karijere u Banjaluci je, u vremenu tržišnog otvaranja, postojao Benešov kafić: tada se znao potući u njemu i pet puta dnevno, jednom ga i sam demolirao, samo da bi svakom namjerniku koji bi dolazio da se ,,oproba“ dokazao da je jači. Pa potom ga zalivao rakijom...
Na kraju ostaje bilans: 394 borbi ukupno u karijeri, 29 poraza. Pa 32 profesionalna trijumfa, šest poraza kojima je kitio izlomljene šake kao prstenjem i biserima. Ostaje onaj huk ,,Marijane, Marijane“ jednog ,,Borika“ koji ga se potom toliko puta odrekao. Ostaje i jedan briljantan dokumentarac ,,Bio jednom jedan šampion“; svjedočanstvo potucanja, nemaštine, odbačenosti - i sačuvanog integriteta.
Ostaje i bogatstvo - samo i isključivo integritetom. A ko smo mi danas da kažemo da je to za veličinu poput Benešove to premalo, ili dovoljno? Jednom je rekao da ,,pamti samo sve one mečeve u kojima je dobio mnogo batina“. A najjači udarac je dobio možda onda, kad mu se supruga u pola rata sjetila da je njen Marijan napola Hrvat. I otišla.
Možda je Benešov jedini blagoslov bio u teškoj, surovoj smrti: posljednjih godina sva sjećanja pojela mu je Alchajmerova bolest. Ipak, iza naočara sa debelim staklima, zenica davno ugaslog sjaja, valja vjerovati da je ostao eho onog huka ,,Marijane, Marijane“... I dovoljno sačuvanog obraza za sve one koji su ga se odrekli, odbacili i zaboravili - da ga ipak pamte i danas slave. Kao onog dana, kad je prvak Evrope mogao biti samo i jedino Marijan Beneš.
Stojan Stamenić
