Piše:
Vladimir Maraš
Počela škola. U moje pero, polagala se zakletva... Mi što smo godišta prije devedesetih, sjećamo se dobro onog: „Dajem časnu pionirsku riječ, da ću marljivo učiti i raditi...“ U Sportskom centru „Morača“, neke osamdesete godine, kolektivno smo polagali zakletvu.
Sjećam se, noć prije toga, nijesam najbolje spavao. Nije mi dao mira kraj zakletve. Brkao sam rečenice, znao sam da to nije dobro. Kući su me preslišavali danima, a ja sam jednim okom gledao u tekst, a drugim prema fudbalskoj utakmici na ulici ispred kuće.
Igrao mi se fudbal, ali je strah od potencijalnog blama prevagnuo. Zamisli, đak prvak da ne zna da izdeklamuje zakletvu skoro iz daha. Nije to baš neki početak školovanja. U školi se tih dana vježbao tekst, drugari su se okupljali po klupama u kružoke i zajedno uvježbavali dinamiku, disanje, interpretaciju, karakter, stamenost, gordost... Da vam pravo kažem, bijah prepa'nut.
*****
Znojavih ruku, s tremom velikom kao sportski centar, u tamno plavim školskim uniformama, sa crvenim maramama oko vrata, povedoše hiljade nas, kao na izvršavanje kazne. Kako sam se približavao poziciji gdje se čekalo naše odjeljenje OŠ „Milorad Musa Burzan“, strah je postajao sve konkretniji. Onda, u nekom trenutku, po komandi uđosmo na tribine. Spiker zamoli đake da ustanu i ponavljaju za njim: „Danas kada postajem pionir...“
Iščekivanje je preraslo u potpunu neizvjesnost u kojoj sam svakog časa čekao da svi stanu i da spiker prozove moje ime kako bih nastavio sam. Vrijeme je prolazilo, ali to se ipak nije dogodilo. U jednom trenutku, dok je huk đaka s tribina bio u punoj snazi, nakratko prestadoh da ponavljam tekst, da vidim hoću li biti kažnjen. Otvarao sam usta, ali nijesam puštao glasa.
Niko nije provalio ništa. Pomislih, možda snimaju. Možda neko zamjeri mojim roditeljima što se ne ponašam u skladu s normama socijalističke omladine čije vrijeme tek dolazi. Odrecitovah ja to bez problema. A onda je sve ubrzo prošlo. Sad mi se čini da bih je ponovio sam, bez pomoći spikera i nekoliko hiljada vršnjaka.
Eto, toliko me to opteretilo. Ni sada mi nije jasno zašto su stariji, roditelji, nastavnici, mučili i prepadali djecu protokolom koji je bio klasična „masovka“. Jasno je kako je to bilo neko drugo vrijeme, kad se znao red, u kome su se poštovala pravila, a pionirska zakletva bila svečani čin. Nakon toga, sjećam se, doma su me izljubili i roditelji, i stric i strina, i babe i đedovi. Dobio sam sladoled kod Š.T. Hamze, a jutro nakon toga baba je spremila moje omiljene zetske kolače.
*****
Odavno zakletve nema. Ali, svečani odlazak prvaka u školu u novom vremenu dobio je i novo značenje, najčešće pogrešno, iskrivljeno stvarnošću i svim okolnostima koje nas okružuju.
Pojedinu djecu roditelji dovode na prvu školsku prozivku bijesnim vozilima, u neprimjereno skupocjenoj odjeći i obući, sa novim skupim školskim torbama. Valjda da odmah stave do znanja kako je na snazi neki novi sistem vrijednosti koji jasno kaže: „Ako nemaš, nijesi konkurentan. Gubitnik si. Ja ću proći kroz školu kao kroz nužno zlo, jer me već čeka direktorsko mjesto u firmi. Samo da sačekam da prođe ovih dosadnih 15-16 godina“.
Odavno mislim da bi školske uniforme pozitivno uticale na djecu. Ona koja imaju manje, ne bi se osjećala djecom drugog reda. O njihovim roditeljima da ne govorimo, te stvari znaju da ostave ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje.
S druge strane, oni koji imaju ne bi mogli svojim načinom razmišljanja da potenciraju ono što će jednom, kad-tad, morati da se preispituje - novac i njegovo porijeklo. Bilo bi to blagorodno i za njihovu djecu, koja bi možda vremenom razvila osjećaj jednakosti sa vršnjacima čiji roditelji nemaju mogućnost da im priušte nove markirane patike. I možda bi počela da cijene vrijednosti kojima smo i mi nekada učeni - lojalnost, kolegijalnost, poštovanje, poštenje, dobročinstvo...
*****
Stvaranje jaza između djece odlika je nesređenih društava. Onih koja nijesu svjesna ni pojedinačne, ni kolektivne odgovornosti. Stoga, ne čudite se kada se u čast đaka prvaka i njegovog prvog dana u školi organizuje veselje u kafani, kom prisustvuje neka pevaljka ili starleta. Mada, kako smo krenuli postojećim sistemom vrijednosti, šanse tog malog/male da mu/joj dopadne ministarska funkcija - rapidno se uvećavaju. Dok normalni i obrazovani ljudi ne preuzmu stvar u svoje ruke. Ako u međuvremenu ne izumremo.
