U drugoj polovini XX vijeka, Rijeka je bila značajno fotografsko središte nekadašnje Jugoslavije, a Ervin Debeuc je svoju karijeru fotografa započeo u kontekstu jugoslovenskog fotoamaterskog pokreta i zanatsku vještinu učio unutar klupskog života i to od generacije riječkih fotografa međuratnoga doba - Fernanda Soprana, potom Igora Emilija i Abdona Smokvine.
Prvobitan povod ove izložbe bila je autorova donacija iz 2010. godine kojom je Muzeju grada Rijeke darovao sedamdeset svojih fotografija datiranih od 1955. do 1962. godine. Ovaj period je predstavljao najplodnije fotografsko razdoblje Ervina Debeuca u kojem se pretežno bavio crno-bijelom fotografijom, pasnima fotografije potpune medijske dorečenosti, tehničke i sadržajne. Među doniranim crno-bijelim fotografijama je i tridesetak reprezentabilnih, prvenstveno zbog njihove kreativne autentičnosti i izvornosti, ostvarenih tipiziranom opremom i industrijskim standardima u kontekstu svoga vremena.
Od samog početka se izrazito pridržavao čistoće fotografske tehnike, kao ovjere ispravnosti pristupa slici („Stalno su nas učili da na fotografiji crno mora biti crno, bijelo bijelo, a sivo sivo“, E. Debeuc). Ervina fotografija zanima kao medij vlastite izražajnosti, koji ima svoj racionalan i objektivan vizuelni jezik zasnovan na dva elementa – kompoziciji i svjetlu. Debeuc je rado isprobavao različite postupke u fotografiji, eksperimentisao, a vlastitim senzibilitetom poetizirao prizor. Postizanje željenih učinaka dodatno je mogao kontrolisati jer je cijeli proces realizacije crno-bijele slike izvodio sam, od snimanja do razvijanja, stičući sve veće iskustvo u radu s fotomaterijalima i u razvijanju fotografije.
Stručno vođenje kroz izložbu biće priređeno 12. septembra u 11h, a izložbu možete posjetiti do 20. oktobra, 2018. Autorski tim: Sabrina Žigo i Mirjana Dabović Pejović.
Fotograf, novinar, televizijski i filmski snimatelj i realizator, Ervin Debeuc rođen je 1930. u Sušaku gdje je nakon osnovne škole maturirao u Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji. Studirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i Pravnom fakultetu u Rijeci te završio Višu novinarsku školu u Zagrebu (1950. – 1953.). Kao izvanredni student 1974. upisuje Akademiju kazališne i filmske umjetnosti, studij kamere, u Zagrebu, preselivši se u završnom semestru na Fakultet dramskih umetnosti (pozorište, film, radio i televizija) u Beogradu, gdje je položio sve ispite, osim završne diplome. Prvi studentski džeparac zaradio je u Jadran filmu, na odsjeku za dokumentarni film, potom radi kao novinar u Novom listu i na Radio Rijeci, a na poziv Viktora Hreljanovića, propagandista u Brodogradilištu 3. maj, postaje urednik tvorničkog lista Brodograditelj. Nakon toga prelazi u Luku Rijeka za urednika Vjesnika, šefa propagande i glasnogovornika pa se opet vraća na Radio Rijeku. Osnivanjem riječkog dopisništva Zagrebačke televizije, današnje Hrvatske televizije, zapošljava se 1961., isprva honorarno, a od 1969. kao profesionalni TV snimatelj, sve do penzionisanja 1991.
Dobitnik je niza društvenih nagrada i priznanja, među ostalima je 1985. primio Nagradu Grada Rijeke za doprinos razvoju amaterskog filma, a posebno za dokumentarni film Rijeka luka – Luka Rijeka, Nagradu Tehničke kulture grada Rijeke 1995., a 2010. dodijeljena mu je Nagrada Hrvatske zajednice tehničke kulture za životno djelo.
