
Od jednog do drugog kraja ostrva 45 kilometara su gomile kamenja, niskog mediteranskog rastinja, maslina i borove šume. Ima samo jednu ulicu koja ide od početka do kraja, od Velog Rata, i poznatog svetionika na sjeveru, do Salija, sela koje je najbliže nacionalnom parku Telašćica.
Ako je tvoja zamisao pravog odmora usporeni i udobni život, sa osjećajem starih italijanskih filmova, gdje se lagano povežeš sa lokalcima, koji ćakulaju o svom lokalnom vinu i maslinovom ulju i ribi koju su uhvatili tog jutra, ili o hobotnici koja im se uhvatila u mrežu, sa povremenim uskakanjem u vodu, možda malo vožnje biciklom ili samo šetnjom u prirodi, Dugi otok je to mjesto. Dobro, možda sam malo previše pošla u detalje, ali … razumijemo se.
Nekoliko sela duž obale su ograđeni malim kamenitim zalivima, i svako pojedinačno izgleda kao nečiji privatni raj čija su vrata širom otvorena. Prva stvar koju sam primijetila kad smo se smjestili u naš airbnb i povezali se sa lokalcima je mir i tišina.

Čini mi se da samo fotografija ili video mogu da objasne ovakvo mjesto. A ja ipak pokušavam da ga zapišem. Prosto mi treba da zapišem jer se nadam da će sjećanje ostati življe ako fotografije pospješim riječima. Problem je i što često zaboravljam foto-aparat i telefon. Ali mi to i pomaže da se lakše isključim i uklopim u atmosferu. Nekako bih htjela sve – i da fotografišem i da idem kao dijete bosa samo sa peškirom prebačenim preko ramena. U svakom slučaju evo liste mjesta koje sam posjetila:
Sali
Prvi put sam bila u Saliju (ili kako lokalci kažu Salome) u junu, kad sam jedrila sa mojim timom sa Kilimandžara. Došli smo jedrilicom i usidrili se tu. Tada sam se zaljubila u ostrvo. I pristala sam da dođem ovdje oklijevaći, jer nisam željela da pokvarim taj prvi osjećaj.
Bojala sam se da sam bila previše subjektivna prvi put, jer je sve bilo predivno dok smo jedrili. Ali … Sali je predivan, i tačno onakav kakvog ga se sjećam. Ništa previše fancy, mjesto gdje ljudi žive i udišu čisti morski vazduh, i jedu ribu koju ulove tog dana, gdje se djeca igraju na ulici, a stariji ljudi ćakulaju ispred kuća na svom melodičnom dalmatinskom.
Tinejdžeri sjede u lokalnoj biblioteci, koja je najživlja biblioteka koju sam vidjela, slušaju muziku i pričaju. Nisam ih vidjela da koriste mobilne telefone. I svi su obučeni slično, majica, šorc i patike.

Telašćica
Telašćica je nacionalni park koji se nekad zvao Tilagus, što znači – tri jezera. Izgleda da je nekome to izgledalo kao tri povezana jezera. Za mene je to jasno razdvojeno jedno jezero i dva zaliva. Ono što me posebno privuklo je bila hiking tura. Kreće se od jezera uzbrdo, i dolazi se do litice, koje su me podsjetile na irske Cliffs of Moher. Samo što je ovdje 20 stepeni toplije.
Stijene oštro uranjaju, sa visine od 80 metara u more, gdje se talasi sa otvorenog mora bučno lome. Mene jako privlači visina i nisam mogla da odolim a da ne stanem tačno iznad litice. I ovdje sam bila u junu i i dalje se osjeća isti hladni vjetar koji talasi razbiju i grunu prema gore. I što je najbolje nastavili smo da hodamo duž litice, i iznad jezera, i na kraju smo završili na jednom mjestu koje je trebalo da bude plaža. Pojavilo se iznenada na kraju jezera, i kad se pogled otvorio ukopala sam se. Uhvatilo me nespremnom. Ostala sam bez daha…
The Inuksuk plaža
Logo bloga Hikingwith.me je 4 kamena koji stoje jedan na drugom. To se zove cairn na engleskom, inuksuk na jeziku Inuita, steinmann na njemačkom i steenman na holandskom, ometto na italijanskom. To je “stone man”, kameni čovjek ili imitacija osobe.

Stoneman je simbol ljudskog duha. Podsjeća nas da pripadamo nečemu većem od sebe, da je naša individualna odgovornost da se potrudimo danas, da bi nam sjutra svima bilo bolje. Vidjela sam ga na Gran Paradizu, i na Kilimandžaru, povremeno u Crnoj Gori i sad ovdje. Izgleda kao antički grad, gdje su ljudi ostali skamenjeni.
Morala sam da prošetam i izgubim neko vrijeme između ovih čovječuljaka skoro ignorišući saznanje da su ih izgradili neki drugi ljudi.

To mjesto je početak nečega što se zove plaža, ali je prilaz vodi vrlo kamenit i nepristupačan. Puno ljudi tu pliva i roni sa maskama. Dok sam plivala odjednom sam se našla nad provalijom, iznad tamnoplave vode.
One stijene Telašćice uranjaju dovde i spuštaju se duboko u vodu. Prestravila sam se kad sam shvatila da je ispod mene bunar čije se dno ne vidi. Kad sam se malo ohrabrila zaplivala sam ponovo iznad provalije. Obećala sam sebi da sljedeći put ovdje dolazim sa maskom. Mjesto je nevjerovatno ali što je najbolje nisam ništa mogla da nađem o njemu online. Ima, izgleda, još skrivenih čuda …

Veli Rat
Kad guglaš Veli Rat prepoznaćeš taj svetionik, i svi očekuju neko bogatunsko mjesto i veliku gužvu. Ali Veli rat je u stvari na kraju puta, koji je sve lošiji, i sve uži i odjednom nestaje. Izgleda kao da se voziš do kraja svijeta.
Na kraju puta leži kamp i plaža sa oblucima i sa znakom da ne nosiš kamenje sa plaže. Plaža je najbliže osjećaju raja. Izgleda kao da je vrijeme stalo, negdje pedesetih godina prošlog vijeka, ako ne računaš pink flamingose na naduvavanje kojih je ove godine svaka plaža puna.
Dugi otok ukratko
Dugi otok ima samo 1000 stanovnika. Imao je 5000 stanovnika prije dvadeset godina. Djeca posle osnovne škole idu feribotom u srednju školu u Zadar. Ostrvo ima samo jednu benzinsku pumpu i nema apoteka. Ni jedna apoteka. Ostrvo nema vode, nema izvora i nema vodovodni sistem. Kuće imaju bunare i rezervoare koje pune kamionima cistijernama. To nismo ni primijetili jer je dostava vode vrlo dobro organizovana. Voda se doprema iz slatkovodnog jezera koje je na ostrvu.
Izgledalo mi je kao da ako kraj svijeta ikad dođe preskočiće ovo ostrvo, i ljudi će ovdje živjeti kao da se ništa ne dešava. Možda u tom slučaju da svi dođemo ovdje
Fotografije i tekst: Nataša Đukanović, www.hikingwith.me