Božović je, kao gost tribine Kultopis u Nikšđiću, kazao da se kultura mora pomjeriti u centar sa margine na koju je sticajem okolnosti tu završila.
”Kulturu vidim kao najširi pojam, kako je Miloš Đurić 1927. godine odredio braneći doktorsku disertaciju da je ona sve, od stvarnosti do vječnosti. Preko kulture postajemo ne to što jesmo, nego to što možemo biti”, rekao je Božović.
Govoreći o vrijednostima u kulturi, Božović je istakao da kultura ne pristaje na nevrijednosti, ako ima ljudi koji na to ne pristaju i za sebe kazao da je jedan od onih koji uzaludno pričaju, braneći kulturu od politike, kako je i naziv jedne od njegovih više od 40 knjiga.
Prema negovim riječima, užasno je davati definicije o kulturi ili nečemu drugom i ”sve definicije treba poslati na groblje, a treba se odrediti prema bitnom i imati individualan stav”.
Na pitanje profesorke Lidije Vujačić u okviru Kultopisa, kako vidi savremenu kulturu ili (ne) kulturu, Božović je rekao da je sitacija na žalost takva da je i kultura determinisana politikom.
Božović je autor desetak knjiga o politici i njenom jakom lošom spregom sa kulturom i estradom, a na pitanje ko je pomrsio konce pravoj kulturi i kvalitetnim vrijednosnim orjentirima, da li je politika ili mediji, rekao je da je pravo pitanje šta mu je bilo da napiše toliko knjiga o politici.
”U drugom programu Radio Beograda ranije sam svake sedmice komentarisao sam šta je bilo prethodne u kulturi, a onda se desilo da jednog trenutka nije bilo kulture. Bio je rat, politika, nasilje, fanatizam nacionalnog. Činilo mi se da moram da reagujem, da o tome moram da pišem, jer kulture više nije bilo”, rekao je Božović.
On je kazao da je dok je”kravan prolazio, lajuckao na one koji su bahato prolazili”, ali nije bio ravnodušan, niti onaj koji to ne primjećuje.
”Na kraju sam se pitao da li sam usahnuo u onome svom traženju, u svojoj preokupaciji, a to je teorija kulture”, ispričao je Božović.
Govoreći o dokolici kao pretpostavci za unutrašnju tišinu i stvaralaštvo, Božović je ukazao da je sva kultura nastajala u tišini i miru dokolice i naveo da je njegova glavna preokupacija komentarisanje igre kao temelja kulture i postojanja.
”Držim se one Šilerove da smo mi ljudi živi onoliko koliko se igramo i da nas ima tamo gdje se igramo, a nema tamo gdje se ne igramo. U mojoj vizuri, ona je forma života koja je najslobodnija. Nema kulture bez slobode i bez svijesti o kulturi”, rekao je Božović i dodao da su to forme koje su mu pomagale da ne bude u politici.
U čovjeku postoji neko dijete, ocijenio je i naveo da, najviše voli kad u njemu to dijete ne ubiju, jer je to biće koje će se igrati do kraja života.
”I onda dokazujemo da je igra temelj života i postojanja. Kompletna umjetnost je igra. A sve činimo da nestane to dijete u nama. A to je ono najljepše u nama, ona spontanost, neposrednost. To je ta ljepta, ta čudesna mašta. I tada se približavamo onome da je čovjek fantastično biće”, rekao je Božović
On je upozorio da je kompletna civilizacija u znaku racionalnosti, što je strašno opasno. I velika greška.
Na konstataciju Vujačić da on cijelog života ne pristaje da ide kolisijekom, od kulture do politike, ideologije, što je karakteristika njegovog velikog radnog opusa, a na šta monogi pristaju, kazao je da neki misle da mogu samo sebi nauditi što ne pristaju i što je najgore postaju oni što će aplaudirati.
”To je aplauz sa maskom, jer je puno ljudi koji su maskirani, koji varaju sebe i one druge. To nije više ličnost”, rekao je Božović.
On je kazao da je istina nešto za šta se kultura interesuje i što joj je važno, ali da smo više naviknuti na laž, na lažomaniju, jer nam je izgleda ” lakše živjeti sa lažima i prevarama i samoprevarama, nego sa istinom”.
”Mislim da mi još živimo stil palanke, sa svim predrasudama koje smo nanijeli na ovaj prostor. Ako si drugačiji likvidiraće te palanka za onoliko koliko se razlikuješ. Ako je tvoja glava razlika, onda je i ona dovedena u pitanje”, ustvrdio je Božović i naveo da u tranzicionom periodu niko nije bio gospodar svog života.
On je zapitao šta je sa slobodom čovjeka, ljudskom razlikom, sa osjećanjem dostojanstva da smo bliski sebi, a ne onome što se od nas traži i podvukao da kada pristaneš da budeš ono što moćniji traži više te kao ličnosti nema i ne postojiš.
”Intelektualac mora da brani svoje uvjerenje kao moralno biće. I nije intelektualac često sporan po svom znanju, već po pitanju morala. Kad prećutim, slažem, pristajem u sjenci sam političkog diktata, što sam kukavica”, rekao je Božović.
Prema njegovim riječima, to je vrlo bitno pitanje i sa stanovišta kulture, jer nema promjena bez onih koji ne pristaju.
”Ovdje tiha riječ ne znači, morate vrisnuti da bi vas čuli”, ukazao je Božović.
