Ne brinite, ne pišem o „onim izborima“, nego o nekim drugim, važnijim. Već neko vrijeme razmišljam o svojim, ali i o izborima prijatelja i dragih ljudi. Kako živimo, čime se bavimo, kako nam prolaze dani... Ima nas i sa poslom i bez njega, sa različitim životnim putevima, raskršćima, dilemama, problemima...
Vraćam se u neko drugo vrijeme, kada su moji roditelji razmišljali o budućnosti svoje djece. Tih osamdesetih i devedesetih, djeca su išla u muzičku školu ili na treninge, većinom fudbalske.
Ja sam, recimo, najviše volio da pobjegnem s časa klavira i krišom posmatram trening Budućnosti (đe Dejo Savićević kasni za po' terena za ostatkom ekipe koja se zagrijava laganim trkom s gola na gol). Ali, jednostavno, nijesam imao vremena za sve. Ko bi rekao. Ruke su mi bile nepopravljivo prljave od klikera. Ej, budući klavirista.
Kad su mi doma saznali da, umjesto u školu đe me ostave, lagano produžim kod teta Bademe na hamburger, onda na trafiku po duvan, pa na fudbal ili klikere, imala ih je kap strefit. Ali dobro, tad kad sam imao 15-16 godina to nije bilo ni tako čudno. Da mi je tad moglo bit, tako bih se slatko ispisao iz muzičke škole i navukao kopačke. Vjerovatno bih pogriješio, sad to vidim.
*****
Za razliku od te situacije, u kojoj ja, s navodno izraženim talentom za muziku nijesam prezainteresovan za vježbanje klavira, ima i onih drugih, potpuno suprotnih. Znam mnogo mojih vršnjaka koji su morali u muzičku, a nijesu imali volje, još manje talenta. Ali, nekad se podrazumijevalo da djeca „uglednih“ građana moraju da imaju muzičko obrazovanje. Stvar prestiža, kao.
Ko zna koliko je dobrih pravnika, ekonomista, fizičara ili doktora izgubilo vrijeme u muzičkoj školi. Te opšteprihvatljive dogme uništavale su mnoge generacije. Ali, tu postoji još jedan važan dio priče: opšti kontekst vremena i sistema vrijednosti. Znamo da sada nije ni približno isti kao prije koju deceniju.
Potpuno je logično da dijete, koje ima želje i volje da nauči note, barata nekim muzičkim instrumentom i bavi se muzikom - roditelji daju u muzičku školu. Nekada, kada bi nastavnik ili profesor muzike pokušao da objasni roditelju netalentovanog djeteta tu surovu činjenicu, dolazilo je i do svađa, vjerovali ili ne.
Roditelji su uvijek na strani svog djeteta - ili makar žive u uvjerenju da je to tako. Dragi roditelji, poslušajte nastavnike muzičkog vaspitanja i ne maltretirajte djecu. Pitajte ih što žele i dajte im to. Imaće kroz život dosta vremena za sičiju.
*****
Sada je ponovo postalo popularno pohađanje muzičke škole. Prijemni ispiti u nižim školama za muzičko obrazovanje broje zainteresovane debelo preko sopstvenih kapaciteta. To je, u neku ruku dobro, jer će predviđeni broj đaka, na osnovu kriterijuma za prijem, okupiti maksimum najboljih. Ali, 'ajde na trenutak da vidimo što su toj djeci budući izbori nakon završetka školovanja.
Sistem je takav da je pretvorio vlasnike diplome srednje muzičke škole u ljude drugog reda. Kreativac ne mora nužno da ima visoko obrazovanje u muzici, to je odavno dokazano. Neki od najvećih svjetski džez autora, na primjer, nemaju visoko muzičko obrazovanje, a nije mali broj ni samoukih.
Sa klasičnim obrazovanjem je ipak drugačije. Nakon završetka studija, ostaje vam da odete, odradite pripravnički staž i, ako imate sreće, da neka od koleginica ostane u drugom stanju, dobijete posao na godinu ili dvije. U suprotnom, biro zanavijek.
Sve je manje muzičkog u zvaničnom sistemu obrazovanja, a kadra je sve više. Pa vi, roditelji, vidite. Ajde, isključujem one koji imaju dobre veze kroz politički uticaj. Za njih ima malo više nade, snaći će se. Lov u mutnom. Ali, da li bi to trebalo zaista tako da bude?
*****
Alternativa, druge opcije? Pa, tezga. U najboljem slučaju, vaše dijete će kroz proces muzičkog obrazovanja sresti nekoliko talentovanih vršnjaka, koji će se iz ljubavi prema muzici okupljati, vježbati i na kraju završiti u nekom od mnogobrojnih lokala po Crnoj Gori, svirajući nove hitove grandovih zvijezda.
Ta djeca će tražiti šansu na javnoj sceni, nadajući se da su upravo oni ti koji se čekaju, samo bi trebalo spremiti oko 10.000 eura i pronaći hit. Onaj koji otvara sva vrata Zvezda Granda, tezgu u Klagenfurtu kod lepog Gagija ili evropsku turneju po budžacima koje su zapišali iseljenici sa eks-Ju prostora.
Nijesam siguran da je to dobro za dijete, bilo čije. Jer, naša je obaveza da to mijenjamo, da vratimo muzičku profesiju onamo gdje joj je i mjesto, na listu ekskluzivnih umjetničkih poziva.
Mogućnost izbora je sve u životu. Čovjek koji ne može da bira po svojoj savjesti nije slobodan. Da li je novac, politika, korupcija, nužda bilo koje vrste, razlog što smo mi potpuno neslobodni, o tome možemo da raspravljamo. Ali, da se ne lažemo - nijesmo mi slobodni ljudi.
