,,Našoj generaciji pripala je čast da oglasi da žrtve Božićnog ustanka i Rovačke republike, crnogorskih komita i crnogorskih antifašiista , crnogorskih sužnjeva i mučenika, crnogorskih sanjara i slobodara nijesu bile uzaludne(…) Vratili smo zemne ostatke kralja Nikole i kraljevske porodice na Cetinje, ali sve dok nijesu – a još nijesu! – poništene odluke Podgoričke skupštine, nijesmo im vratili čast.
A bez časti Petrovića Njegoša nema ni časti Crne Gore. Učinićemo to 21. maja, jer to može da učini samo nezavisna, međunarodno priznata, evropska država Crna Gora“, kazao je tada predsjednik Đukanović, ne precizirajući, doduše, kojeg će tačno 21. maja nezavisna, međunarodno priznata, evropska država Crna Gora – za koju je, inače, lično najzaslužniji - poništiti odluke čije su posljedice bile tragične i po crnogorsku državu i po crnogorsko društvo – maja 2007. ili, pak, maja 2057.
U međuvremenu, vijek nakon srpske okupacije Crne Gore i dvanaest godina od obnove crnogorske državne nezavisnosti, u crnogorskom je društvu konačno otvorena ova traumatična tema. Ogroman doprinos tom otvaranju je, prilično neočekivano, došao iz kulture, i to serijom Božićni ustanak izuzetno darovitog crnogorskog reditelja Željka Sošića.
"U vrijeme socijalističke Jugoslavije, pa i mnogo kasnije, srpska okupacija Crne Gore 1918. i Božićni ustanak 1919. bile su teme o kojima se nije razgovaralo. Kao reditelj, želio sam da crnogorskom društvu pomognem da tu priču konačno otvori“, kaže Željko Sošić.
"Događaji o kojima govorim svakako su najteži i natragičniji u našoj istoriji; upravo zato smo i strijepili da, radeći seriju Božićni ustanak, ne budemo optuženi ne samo za pogrešno tumačenje istorijskih istina, time i za jačanje antagonizama u društvu, nego i za to da smo, budući da je riječ o tragediji, kao umjetnici upali u zamku jeftine patetike“.
POBJEDA: Sve te zamke ste uspjeli da izbjegnete?
SOŠIĆ: Nadam se da jesmo.
POBJEDA: Kako?
SOŠIĆ: Trudili smo se da likovima – što stvarnim, što izmišljenim - damo ljudsku dimenziju. Čak i kada smo opisivali herojske podvige crnogorskih božićnih ustanika, klonili smo se mitologiziranja; pokazali smo da sve likove progone i muče lične drame, dileme, strahovi. Najzad, trudili smo se da sve odnose, sve sudbine prikažemo umjetnički istinito.
POBJEDA: Kada govorite o umjetničkoj istini…
SOŠIĆ: Govorim o onome što je ,,moguće prema zakonu vejerovatnoće ili nužnosti“, kako to kaže Aristotel. Istorijski kontekst u koji je serija smještena je kraj Prvog svjetskog rata, srpska okupacija Crne Gore, nelegalni izbori, Božićni ustanak, slom ustanka, ubistvo kapetana Đura Draškovića; ostalo su umjetničke istine bazirane na odnosima, na emocijama, na karakterima sa kojima se publika identifikuje. Naravno, publika se nikada emocionalno ne vezuje za puke istorijske spise, za činjenice, nego za karaktere nad čijim sudbinama strijepi i sa kojima se identifikuje. Na klasičan dramaturški način, u gotovo klišeiziranim situacijama punim stereotipa sa kojima smo se namjerno poigravali, napravili smo konstrukciju koja se pokazala i kao dobar komercijalni proizvod.
POBJEDA: Svjesno ste manipulisali osjećanjima gledalaca, to hoćete da kažete?
SOŠIĆ: Naravno. Reditelji i pisci scenarija imaju zanatske mehanizme pomoću kojih kod gledalaca mogu da izazovu suze ili smijeh, da ih zabrinu ili uplaše, da kod njih probude radoznalost i znatiželju, svjesno ih, pritom, emocionalno vezujući za određeni karakter.
POBJEDA: Imam utisak da ste se i sami emocionalno vezali za priču o Božićnom ustanku, da Vas je ona i lično veoma potresla.
SOŠIĆ: ,,Umjetnost se osjeća! Između umjetnika i djela mora postojati emocionalna korespondencija“, kaže Andrej Tarkovski… Iako se oba moja filma – Imam nešto važno da vam kažem i Mali ljubavni bog - kako stilski, tako i u estetskom smislu razlikuju od serije Božićni ustanak, sve teme kojima sam se kao reditelj do sada bavio zaista su me prije svega emocionalno veoma uzbuđivale. Kada je riječ o konkretnom istorijskom događaju, tragedija Božićnog ustanka dugo me je opsijedala.
POBJEDA: Zašto?
SOŠIĆ: Prije svega zbog jakog nacionalnog osjećanja koje imam. Shvativši da su crnogorsko nacionalno biće i crnogorska država, vijek nakon nasilnog ukidanja, ponovo ugroženi i da su u nekom novom hladnom ratu sa srpskim nacionalizmom, odlučio sam da se na umjetnički način pozabavim tom po crnogorsko društvo veoma traumatičnom temom. Srećom, pokazalo se da moć posla kojim se bavim uveliko nadilazi istorijske čitanke, različite pokušaje političke manipulacije, naučne simpozijume, rezolucije i deklaracije na koje se često pozivaju istoričari i političari. Ipak, nakon gotovo svakog nastupa u medijima, bio sam prinuđen da objašnjavam zašto se kao reditelj bavim istorijom. Pet godina sam proučavao događaje vezane za Božićni ustanak. Nijesu me interesovale samo istorijske činjenice, nego i jezik tog vremena, običaji, način života, arhitektura, kostimi… Zašto onda o tome ne bih javno govorio?! Zašto bi neko drugi na to imao više prava od mene?! Tim prije što institucije kulture decenijama ovu temu dosljedno ignorišu. Što ne čudi.
POBJEDA: Kako ne čudi?
SOŠIĆ: Nakon obnove državne nezavisnosti, u Crnoj Gori se mnogo toga promijenilo. Ipak, najmanji napredak zabilježen je u kulturi: ispostavlja se, naime, da kulturna politika nije pratila državnu.
POBJEDA: U kom smislu je nije pratila?
SOŠIĆ: Strateški cilj crnogorske državne politike bio je uključivanje u evroatlantske integracije i otvaranje prema svijetu. Umjesto da tu ideju ne samo podrži, nego da je na svoj način sama kreira, naša kultura imala je druge prioritete: vodeći računa isključivo o ličnim interesima i privilegijama, zatvarala se i tragično provincijalizovala. Otuda ta ogromna unutrašnja praznina - imamo državni okvir, ali smo kao društvo ispražnjeni. Za to su stanje odgovorni prije svega oni kojima je lična promocija ispred opšteg dobra.
POBJEDA: Da, ali ko je te ljude uopšte doveo u situaciju da arbitriraju u kulturi? Pa politika, kojoj je, nažalost, poslušnost uvijek bila ispred stručnosti i talenta.
SOŠIĆ: Crnogorska dinastija Petrović-Njegoš je, trudeći se da nadoknadi ono što je Crnoj Gori nedostajalo, često u goste pozivala umjetnike i naučnike iz drugih kultura, iz drugih sredina.
Na taj je način društvo provjetravano, obogaćivano novim kulturama, znanjem…
Nasuprot tome, savremena crnogorska kultura se decenijama unazad svjesno samoizolovala, zatvarala se u lokalne okvire; baš zato je Crna Gora danas prepoznata kao kulturna provincija, kao kulturna zabit.
Ako već nemamo rukovodeći kadar sposoban da vodi institucije kulture, dovedimo ga sa strane!
U Njemačkoj su nerijetko direktori velikih i važnih muzeja bili Francuzi, Švajcarci; direktor čuvenog njujorškog muzeja MoMA dugo godina je bio Njemac…
I, u čemu je problem?! Krajnje je vrijeme da se u Crnu Goru dovede svijet i da Crna Gora, pomoću svojih umjetnika, konačno izađe u svijet. U tom smislu, region je samo prvi stepenik.
POBJEDA: Zar ne mislite da bi, iako kapitalno važna, odluka o kulturnom otvaranju bila i izuzetno rizična?
SOŠIĆ: Zašto mislite da bi bila rizična?
POBJEDA: Zato što bi se tako jasno vidjela sva umjetnička beznačajnost lokalnih ,,genija“.
SOŠIĆ: Nema sumnje da bi dovođenje svjetski priznatih autoriteta u Crnu Goru ozbiljno dovelo u pitanje ,,genijalnost“ ovdašnjih provincijskih veličina, nesposobnih da se u umjetničkom smislu mjere sa savremenim svijetom.
Taj strah je glavni uzrok zatvaranja Crne Gore u vlastite provincijske okvire.
POBJEDA: Na cetinjskom Fakultetu dramskih umjetnosti predajete – i to honorarno - filmski i televizijski scenario. Koliko je talentovanih ljudi među Vašim studentima?
SOŠIĆ: Crna Gora ima zadivljujući umjetnički talenat, ogromnu kreativnu energiju. Posebno u filmskoj umjetnosti.
Rezultati koje postižu mladi crnogorski reditelji izuzetno su značajni i pokazuju da je otvaranje FDU na Cetinju itekako imalo smisla. Baš kao i osnivanje Filmskog centra Crne Gore, koji radi misionarski posao za crnogorsku kinematografiju.
Put kojim bi morala da se kreće crnogorska kultura je put kojim se trenutno kreće naša kinematografija. Iako institucionalno najmlađa i do skora najzapostavljenija, ta je kinematografija ove godine imala film na Festivalu u Veneciji!
Ostvarenja crnogorskih umjetnika posljednjih se godina prikazuju na najprestižnijim filmskim smotrama, što dokazuje da je kulturne veze sa svijetom moguće i neophodno obnoviti.
POBJEDA: Za to je svakako potrebno i nešto novca. Koliko Crna Gora ulaže u kulturu?
SOŠIĆ: Nažalost, rezultati do sada uloženog novca u kulturu jedva su vidljivi.
POBJEDA: Kako to?
SOŠIĆ: Već sam govorio o ličnim ambicijama i ličnim interesima ovdašnjih kulturnih arbitara.
Uspjeh crnogorskih umjetnika u svijetu gotovo uvijek je bio plod dara i trijumfa pojedinca, a mnogo manje istinske zainteresovanosti i pomoći sistema.
Dok god postoje institucije kulture i ljudi koji ih vode, političari ne moraju da prepoznaju nečiji umjetnički talenat; obaveza ozbiljnih institucija je da politici skrenu pažnju na vrijednost, da im objasne kakav kulturni model je neophodan Crnoj Gori.
Koliko je danas umjetnika sa zapaženom internacionalnom karijerom koji nemaju nikakvu pomoć države?!
Crna Gora mora da shvati da se novac ulaže u vrijednost, u talenat, a ne u ono što određeni interesni lobi proglasi vrijednošću.
POBJEDA: Kada ste posljednji put onima koji o tome odlučuju skrenuli pažnju na neku kulturnu vrijednost? Čuje li se uopšte ono što govorite?
SOŠIĆ: Govorim ono što mislim, čvrsto vjerujući da će to neko ipak čuti. Kao umjetnik, trudim se da promislim sve što kažem…
POBJEDA: Promislili ste i kada ste u aprilu ove godine odlučili da govorite na predizbornoj konvenciji predsjednika Mila Đukanovića u Bijelom Polju?
SOŠIĆ: Jesam. Kada sam dobio poziv da govorim na toj konvenciji, osjetio sam se istinski privilegovanim. Zašto?
Zato što vjerujem da je predsjednik Đukanović državnik evropskog ranga; ličnost koja je za istorijski neznatno vrijeme uspjela da ostvari ono što su bile vjekovne težnje crnogorskih vladara: njegova politika je Crnoj Gori vratila državu; napravila najvažniji civilizacijski zaokret – naše društvo uvela u zapadni sistem vrijednosti; očuvala multietnički sklad… Naravno, bilo je još razloga da javno podržim predsjednika Crne Gore.
POBJEDA: Jeste li razmišljali o tome da ćete se tom podrškom žestoko zamjeriti dijelu crnogorske javnosti kojem je neprihvatljivo da jedan umjetnik i intelektualac podrži predsjednika Đukanovića, ali joj je sasvim logično i prirodno to što sada podupire i promoviše političke stranke koje – manje ili više otvoreno – negiraju državu Crnu Goru, njenu naciju, kulturu, crkvu, identitet, narušavaju multietnički sklad, vrijeđaju manjinske narode i sl.?
SOŠIĆ: Iako sam prilično otporan na tu vrstu napada, da, razmišljao sam o tome.
POBJEDA: ,,Otpornost se stiče u stalnoj borbi sa elementima“, kaže Danilo Kiš. Sa kojim ste se Vi sve elementima borili?
SOŠIĆ: Sa različitim. Njihova sam meta još od maja 2006, kada sam, kao mlad čovjek, u Bijelom Polju javno podržao koaliciju koja se zalagala za obnovu državne nezavisnosti Crne Gore.
Nakon toga smo moja porodica i ja svakodnevno prolazili kroz neku vrstu linča.
Sjećam se da su me, u vrijeme nastajanja serije Božićni ustanak, dok još nijesam ni znao kako će ona izgledati, "nezavisne“ dnevne novine, kroz tekstove svojih novinara i kolumnista, prizemno i vulgarno vrijeđali, optužujući me da sam "režimski sluga“ koji pravi "režimsku propagandu“.
Ponavljam: ne držim mnogo do te vrste plitkoumnih etiketiranja, niti polemišem sa mediokritetima, s neznanjem, s nevaspitanjem, s provincijom.
Istovremeno, ne sklanjam se pred politikom koja negira temeljne vrijednosti moje zemlje, moj identitet, sve se, pritom, pozivajući na nekakvo pomirenje.
POBJEDA: Zašto ,,nekakvo“?
SOŠIĆ: Zato što takve inicijative uglavnom dolaze sa strane koja je, gledano iz perspektive crnogorskih državnih i nacionalnih interesa, izdajnička.
Sa takvom Crnom Gorom nema pomirenja! Posebno ne pod uslovima koje sami pokušavaju da nametnu, lukavo skrivajući istinu o Podgoričkoj skupštini i njenim posljedicama, o tome ko je tokom Drugog svjetskog rata bio fašista i njihov saradnik a ko nije i sl.
Istina o tim događajima je važna i zato što je u njoj korijen svih crnogorskih podjela, uključujući i ove danas.
Baš kao i tada, i danas je velikosrpski nacionalizam najveći neprijatelj Crne Gore i crnogorskog društva.
Referendum iz 2006. u tom smislu nije mnogo toga promijenio: i dalje nema identiteta koji je više osporavan, a koji se manje brani od crnogorskog. Vrijeme je da se kao društvo sa tim i suočimo i izborimo.
POBJEDA: Kako?
SOŠIĆ: Znanjem i istinom, koja se najbolje širi kulturom i obrazovanjem.
POBJEDA: Ovim razgovorom praktično najavljujete nastavak serije Božićni ustanak ili…?
SOŠIĆ: Najavljujem! Već je pripremljena istorijska građa, pisanje scenarija se privodi kraju…
POBJEDA: Što je tema nastavka Božićnog ustanka?
SOŠIĆ: Period od 1919. do 1925. godine. U Crnoj Gori se ponešto znalo o Božićnom ustanku; međutim, o onome što se nakon toga dogodilo – gotovo ništa.
Tema nastavka serije su, dakle, događaji poslije sloma Božićnog ustanka: propast Petrovdanskog ustanka, Rovačka republika, komitovanje i odmetništvo crnogorskih patriota, njihova borba za nezavisnost Crne Gore, čak i onda kada je ta ideja bila poražena.
Energija koja se u Crnoj Gori budila devedesetih, a čija je kulminacija bio maj 2006, naslanja se i na borbu crnogorskih komita, na njihovu strašnu žrtvu.
Naša je dužnost da to ne zaboravimo. Nakon gušenja Božićnog ustanka, crnogorski komiti su pobijeni, progonjeni su kao zvijeri; srpska vojska i žandarmerija počinile su stravične zločine po Crnoj Gori, posebno nad civilima, nad porodicama i rodbinom odmetnika.
Neka od tih zvjerstava prvi put su viđena i zabilježena u Crnoj Gori. Desetine hiljada ubijenih žena, đece, staraca; isto toliko prognanih; hiljade zapaljenih kuća crnogorskih…
Izvinjenje koje je francuska ambasadorka u Podgorici nedavno uputila crnogorskom princu Nikoli najbolji je dokaz priznanja istorijske nepravde koju je od svojih ratnih saveznika, prije svega od Srbije, 1918. doživjela Crna Gora.
Francuska Vlada konačno se izvinila crnogorskom narodu i priznala da je 1918. napravila veliku grešku. Mislim da bi isto morala da učini i Srbija. O tome se više ne smije ćutati. Tim prije što se Crnoj Gori istorija doslovno ponavlja.
POBJEDA: Što se ponavlja?
SOŠIĆ: Iz svakog prelomnog perioda Crna Gora je ulazila u sljedeći prelomni period na gotovo identičan način. Bombaška afera iz 1907. i Kolašinska afera iz 1910. preslikani su pokušaj državnog udara od 16. oktobra 2016.
Atentat na knjaza Danila u Kotoru 1860. vođen je istim političkim motivom i naručen sa iste adrese kao i pokušaj ubistva predsjednika Mila Đukanovića oktobra 2016.
Sve su to već viđene stvari i samo onaj ko ništa ne zna ni o istoriji, ni o sadašnjosti, može ignorisati ili negirati ove činjenice.
Volio bih da u filmovima pronađem i zabilježim herojsku Crnu Goru
POBJEDA: Što je Vaše umjetničko nasljeđe?
SOŠIĆ: Crna Gora nema naročito bogato filmsko nasljeđe, ali ima referentne tačke na koje se može osloniti.
Kada je riječ o igranom filmu, to je prije svih Živko Nikolić. Naravno, ne zaboravljamo ni djelo velikih crnogorskih umjetnika - Dušana Vukotića, Vlatka Gilića, Krsta Škanate, Nikše Jovićevića…
"Svjestan sam da postoji i neka druga Crna Gora, ona herojska, o kojoj nijesam govorio u svojim filmovima. Ta Crna Gora čeka svog reditelja“, rekao je jednom Živko Nikolić.
POBJEDA: Vi ste taj reditelj?
SOŠIĆ: Iako mi skromnost ne dozvoljava da na Vaše pitanje odgovorim potvrdno, iskreno, o toj sam izjavi razmišljao kada sam snimao Božićni ustanak.
Volio bih da u odnosu na Živka Nikolića, koji je nesumnjivo najveći reditelj igranih filmova i dio crnogorskog kulturnog nasljeđa, pronađem onu drugu, herojsku Crnu Goru i da je filmski zabilježim.
Kada je riječ o autorskom filmu, koji je i moja umjetnička opsesija, ne mogu govoriti o nasljeđu, ali mogu o uticajima. Tu prije svega imam na umu Andreja Tarkovskog, i to u smislu oslanjanja filma ne na dramsku logiku, ne na dramsku strukturu, nego na lirsku, na emocionalnu logiku.
POBJEDA: "Siguran sam da je neophodno da umjetnik stvori svoja pravila, da surovo utiša okolne glasove i traga za svojom dubinom“, reki ste jednom. Jeste li stvorili svoja pravila, tragate li još za vlastitom dubinom?
SOŠIĆ: I dalje se trudim da surovo utišavam glasove sa strane; i dalje tragam za svojom dubinom, vjerujući da je to jedini način da se napravi umjetničko djelo. Pravila o kojima sam govorio moj su izbor, i to u smislu umjetničkog puta koji traje i koji će, nadam se, trajati.
Tamara NIKČEVIĆ
