Prateći onlajn polemiku srpskog ministra za kulturu i vlasnika fleke od brenda s bazom u Srbiji na privremenom toksičnom radu u Crnoj Gori, pokušao sam da dokučim đe griješimo. Kako je moguće otvoriti takav i toliki put za upliv rijalitija sa drugačijeg tržišta, bez ikakve (samo)regulacije; kako je u prajm tajmu dopustivo tolerisati eksplicitne scene seksa ili nasilja, latentni fašizam koji isplivava iz većine dijaloga, omalovažavanje na svakoj mogućoj osnovi, psovke i uvrede nedostojne rasprava u jutarnjim satima na autobuskoj stanici među pijanim beskućnicima... I tako u nedogled. Da ne pominjemo intelektualne, još manje obrazovne kvalifikative većine učesnika tih malograđanskih svetkovina. Koga briga...
*****
Problem se mora posmatrati iz dva ugla. Prvi, srećom (ili na nesreću, nijesam više siguran), tiče se isključivo srpskog medijskog prostora, pa se njime neću ni baviti. Drugi, onaj važniji, tiče se našeg, crnogorskog. Malo je tome posvetiti nekoliko hiljada karaktera, ali suština se svakako može dokučiti i što je važnije - nazvati pravim imenom.
Činjenica je da smo na teritoriju Crne Gore „uvezli“ kompletan diskurs iskrivljenog stanja svijesti. Činjenica je da smo postali društvo u kom Maca Diskrecija ima ogromnu popularnost, kao i da osoba poput nje postaje uzor za društvo u cjelini, nevezano za pol.
Takođe, činjenica je i da smo dozvolili da drugi kulturološki prostor, u ovom našem, dobija definiciju domaćeg. I što je najgore, činjenica je da ne radimo apsolutno ništa kako bismo se odbranili od toga.
Da se razumijemo, da je neka crnogorska medijska kuća napravila rijaliti program sličnog sadržaja, imao bih argument manje. Makar bismo imali pokušaje u okviru domaćih estradnih snaga, pa bi borba bila isključivo usmjerena protiv koncepta uništavanja zdravog razuma.
Ovako, imamo svakako taj problem, ali i onaj veći – riječ je o uvezenoj stvari, o ljudima koji su projektovani da unište, neka svoj, nego i naš kulturološki prostor, bez borbe. Očigledno je da se radi o koncepciji na koju do sada nijesmo mogli ili htjeli da utičemo. Riječ je o klasičnoj predaji, vrlo vjerovatno svjesnoj. Kakva „crna 1918.“ pri ovome. Đe ste, dobitnici nagrada, analitičari, patriote? Ili, možda, gledate i uživate?
*****
U Srbiji, kulturološki uništenoj, sa malim brojem ljudi koji su spremni da podignu glas protiv devastacije ovih razmjera, ipak je moguće čuti glas ministra kulture. Jasno je bilo da je i ta priča u Srbiji klasično politička, jerbo premijerka komšijske Vlade, lagano zamijeni teze i umjesto da iznese stav o problemu, svede priču na nivo „ko je prvi počeo“. Da li je to bio Đilas, kasniji opozicionar - a prethodno vlast, manje je važno. Bitno je ko je koncept nadgradio do nivoa ljudskog zastiđa.
Kod nas, iako bi bilo mnogo više razloga za reagovanje odgovornih ljudi Agencije za elektronske medije ili Ministarstva kulture, još nemamo reakciju. Kod nas nećete čuti ni profesionalce, novinare, koji bi podigli glas protiv ovoga. Nećete čuti ni medije sa „urbanim“ programskim konceptima, da napišu kritički tekst o uništavanju čitavog sistema vrijednosti kroz najobičniji televizijski format. Da podsjetim, koji čak nije naš u produkcijskom smislu, ali ostavlja posljedice gore nego da jeste.
Neka to, nego i svi drugi mediji traže sopstveno parče rijalitija, pakujući ga u oblande i slične programske koncepte, perući valjda sopstvenu savjest? Sinule su grudi Dare Bubamare, Bekvalac je odlično izgledala na suđenju...
Nije nevažno konstatovati da su „nosilice“ ovih rijaliti sadržaja isključivo i samo mediji iz Srbije, na crnogorskim frekvencijama. Crnogorski mediji, Javni servis i nekoliko komercijalnih televizija nemaju zaprljane ruke. To uliva nadu da bi jednog dana, crnogorski medijski prostor mogao da bude dekontaminiran, bolje definisan, komercijalno održiv. I što je najvažnije - mogao bi da radi u prethodno definisanim uslovima u kojima će se znati red. Sada ga nema.
*****
Djeca prepričavaju doživljaje iz rijalitija, traže roditeljima novac za telefonske račune kako bi glasali za favorita, podižu rejtinge portalima koji iz minuta u minut obavještavaju o novostima iz te jadne komune... Što može biti rezultat ove okupacije? Plašim se, već se nazire.
Siguran sam u jedno - da postoji volja, politička ili bilo koja druga, čitav problem mogao bi da se riješi kroz 24 sata. Ipak smo mi vlasnici sopstvenog medijskog prostora, bio on emitovan kroz kabl ili analognim putem.
Kao i u životu, ozdravljenje počinje suočavanjem sa bolešću - to je prvi korak, a svaki naredni vodi napretku, brže ili sporije. Imamo mi još do prvog koraka...
