ZGRABI
FILM
Muzičke biografije „Ray“ (Tejlor Hakford, 2004) i „Walk the Line“ (Džejms Mangold, 2005). Uvijek moram da ih spomenem kada se priča o filmovima. U filmu „Ray“, Džejmi Foks na nevjerovatan način dočarava lik Reja Čarlsa, toliko uvjerljivo, da pomisliš kako je Rej vaskrsao. Nije ni čudo što je dobio Oskara za najbolju mušku ulogu.
„Walk the Line“, posvećen Džoniju Kešu i njegovoj supruzi Džun Karter, donio je predivnu priču o iskrenoj ljubavi i stvaranju muzike.
Rado bih ponovo pogledao „The Shawshank Redemption“ (Frenk Darabont, 1994), „From Dusk Till Dawn“ (Robert Rodrigez, 1996), „My Name Is Khan“ (Karan Džohar, 2010), kao i većinu Tarantinovih filmova.TV
Televiziju ne gledam previše, ali maksimalno podržavam projekte kao što su emisije „Tri boje zvuka“ (RTS) i „A strana“ (HRT).
Serije najviše gledam onlajn. Ovih dana posvećen sam crnohumornoj animaciji „Family Guy“, a rado bih se prisjetio i serija: „Third Rock from the Sun“, „Friends“, „South Park“, „That 70's Show“...
MUZIKANa mojoj plej listi najaktuelniji je album „4 prsta“, novo djelo Nikole Pejakovića Kolje. Oduševio me je. Mislim da sada ne postoji bolja svirka na našim prostorima. Spoj svega dobrog na jednom mjestu.
Idem na promociju albuma u novembru, pa ako neko hoće da dijelimo gorivo na putu Herceg Novi – Beograd, neka se javi. Mogu nekoga i da pokupim u Malom Zvorniku. U tom slučaju bih mu uzeo šest i po eura do Beograda.
Inače, dan ne može da mi prođe bez Erika Kleptona. To traje godinama. Jednostavno ne može da dosadi. Naravno, tu su još i The Rolling Stones, Led Zeppelin, Stivi Rej, The Doors, Dejvid Bouvi, The Allman Brothers Band...
ZAOBIĐI
FILM
Kad mi se nešto ne sviđa, jednostavno ga zaobiđem. Obično ne obraćam pažnju na ime filma, ni bilo koje druge detalje, ali „Shaolin Soccer“ (Stiven Čau, 2001) je jedan od onih naslova koji su toliko glupi, da moraš da ih pogledaš do kraja.
TV
Godinama se pitam ko su ljudi koji su odgovorni za sve što se emituje. Srozali su sistem vrijednosti na najniže grane. Ne sjećam se kada sam vidio neki dječji, bilo kakav kulturni program na televiziji, a da nije nešto što se reprizira već 25 godina.
Glupih serija, većinom turskih, koliko te volja, muzičkih spotova sa polugolim netalentovanim „pjevačicama“ koliko te volja. Da ne govorim o rijaliti programima.
Trebalo bi milje staviti preko cijelog ekrana i sliku pokojnog druga na vrhu. I daljinski baciti u more. Ali, izvaditi baterije, valjaće.
MUZIKA
Ne znam od čega da počnem, od tekstova koji govore o skupocjenim kolima, firmiranoj garderobi, skupim pićima i drogama ili od autotune „umjetnika“. Tužno je koliko talentovanih ljudi imamo koji ostavljaju život svirajući i pjevajući po kafanama. Oni se daju publici svake večeri, a onda se pojavi MC di-džej, kako li mu već glasi zvanje, i za jednu noć zaradi skupo auto kojem je i posvetio pjesmu. Neću nikoga konkretno da pomenem, ne znam ni imena tim „ponosima“ naše scene.
FOTO: Privatna arhiva / espreso.rs / amazon.com
