Kada u jesenjim noćima savijete iz Knez Mihailove, uzbrdo Ulicom kralja Petra, na nekoliko minuta ćete vjerovati da se tu u magli gubi Dorćol, nestaje Beograd – a umjesto njega stupaju londonski dokovi na Temzi ili neko zaboravljeno predgrađe Čikaga. Baš tom miljeu pripada grupa Električni orgazam, pogotovo njen posljednji album „Gde smo sad?“
Odgovor na naslovno pitanje je eskapistička konstrukcija koja nije prostor, ni vrijeme - već stanje svijesti.
Krhka slika
Vrlo prkosno, nakon svih ovih decenija, Električni orgazam uspio je da ponovo „proda“ staru ideju. Svijet za sebe možemo skrojiti po našoj mjeri i u našim zidovima bez obzira na to kakvo nam je okruženje.
Nije to neka idilična slika svijeta koji ljubomorno gradi natčovjek - već vrlo ljudska, krhka slika života osobe koja je u našem vremenu u raskoraku sama sa sobom. Nagoviješteno je to već na omotu albuma - gdje se u haosu nečije ruse kose nalaze tamne naočare, šolja jutarnje kafe, gitara, bokserske rukavice, ali i slijepi miš, pješčanik čije je vrijeme skoro isteklo... I tek odškrinuta vrata.
Svi koji su na nikšićkom Bedem festu ove godine imali priliku da vide nastup Električnog orgazma sa Anicom Dobrom, svjedočili su o bendu koji, na isteku četvrte decenije postojanja prije svega - uživa u svirkama. I ne samo to.
Magija lutanja
Srđan Gojković Gile, Branislav Petrović i Ljubomir Đukić djelovali su kao podmlađeni na sceni. Posebno Gile. Onaj stari, ispijeni vampir kao da je pronašao instant lijek za neizlječivu anemiju. Naravno da je taj lijek morao da bude baš rokenrol.
„Gde smo sad?“ je ploča koja rok psihodeliju sa kraja šezdesetih obavija vrlo modernim i autentičnim beogradskim ruhom. Prva, tako tipično karikirana „Bio sam loš“, u kojoj Giletov falset treperi nad Đukićevom klavijaturom, uvodi u niz pjesama koje najprije podsjećaju na najslavniju fazu stvaranja benda The Rolling Stones.
Naročito mračnjačka „Odvedi me do rupe“ je pjesma za magično lutanje muzičkom vertikalom, od bluzerskog Čikaga do Ričardsovog i Džegerovog Londona, baš kroz beogradsku izmaglicu.
Beskrajni dani
Negdje kod „Kamerom snimam sve“ već je jasno kako je ovdje riječ o ploči koja nije prost skup dobrih pjesama, već zaokružena cjelina čije su vezivno tkivo snažna muzička ideja i emocija.
Interesantna je naslovna pjesma „Gde smo sad?“, sa neočekivanim rješenjem da se ploča uspori u finišu, poput pomirenja sa samim sobom. Tada Gile postaje nalik glavnom liku iz Džarmušovog filma „Only Lovers Left Alive“, vampira koji pronalazi način da se nosi sa beskrajem dana u svijetu kom nikad neće potpuno pripadati.
Kada posljednja „Okašuka šakata“ otplovi u skoro deset minuta fantastične džezi psihodelije, postaje jasno kako je „Gde smo sad?“ album pomirenja i konačnog sazrijevanja.
Giletu i ekipi je sada sasvim u redu da ostanu u raskoraku sa strmim dorćolskim ulicama. Samo takav korak za njih je dostojanstven i sasvim svoj. Konačno - vrlo vjerovatno i najkvalitetniji, najbolje zaokružen u karijeri. S. S.
Ocjena: 85/100
