Piše:
Miloš Milačić
Odškrinuti vrata devedesetih godina prošlog vijeka u krajevima iz kojih potiče ova skaska, rizično je skoro kao otvaranje Pandorine kutije. Neće iz tog sjećanja, doduše, izletjeti sva zla ovoga svijeta, ali postoji bojazan da najmanje četiri hoće. To su četiri jahača apokalipse koji bijahu, tih nesrećnih godina, uzjahali i Crnu Goru: sankcije, kriminal, turbo-folk i politika. I u takvom blatu, jedna mladost odabrala je da nikne, zapupi i procvjeta kao ruža na bunjištu, tvrdoglavo odlučivši da mirisom nadjača smrad koji se širio okolo.
Kineske lampe
U to vrijeme na Tuškom putu prodavale su se čarobne lampe po bagatelnoj cijeni. Nije nas zavaralo to što su bile kockaste i žute, sa redom crnih dugmadi, dva točkića sa strane i malim ekranom po kom su blještali crveni brojevi. Samo su nedovoljno djetinjasti ili suviše ozbiljni mogli da pomisle da je riječ o običnim, švercovanim sat-tranzistorima sa alarmom.
Za nas, pelcovane skorim punoljetstvom, to su bile najčarobnije „made in China“ lampe na svijetu. Držali smo ih na stočiću kraj uzglavlja i koristili svakodnevno. Embargo na osmijehe, čija se nestašica tih dana i te kako osjećala, privremeno je ukidan.
Valjalo je samo protrljati lampu na određenu frekvenciju i dobri duhovi sjatili bi se svud po sobi: Sejdo Alilaj sa ingenioznim, zabjelskim forama iz malog mozga (eliminatora), šašavi i predivni Brčko Brčković i njegova saga u nastavcima o Šipkomanu i Preslatkoj, te čika Šomi Roganović, akademik ulice sa istetoviranom kartom Titograda na lijevoj, unutrašnjoj strani grudi...
Ali, toj Ligi izuzetnih džentlmena kao da je falilo nešto. Neko ko će da preuzme baklju i predvodi ih kroz tamne vilajete Mordora, u kom smo se svi zajedno zatekli. Baš te devedeset i pete prvi put smo čuli za članove organizacije The Books of Knjige.
Leteće pite
Radio je čudan medij. Od Orsona Velsa naovamo, na njemu nema povlašćenih vojnika. Svi konjanici skriveni su pod nevidljivim plaštom. Slušalac u glavi projektuje film čiji su naratori mali ljudi koji žive u radio-prijemniku. Od njih zavisi kako će se biser priče nakalemiti na ušnu školjku onoga koji sluša.
Buksovci su iz Doline bogova ujahali u Antenu M, sa bisagama punim tih bisera. Otkud njima toliko blago, pitali su se Podgoričani. Pa su počeli da ih slušaju. Prvo s podozrenjem, zatim s čuđenjem i tek onda sa pažnjom.
„Emisija na radio“, namjerno ukrašena pogrešnim padežom u nazivu, bila je Pastoralna simfonija kalambura i otkačenosti. Samo je trebalo zatvoriti oči i zamisliti pite iz Čaplinovih filmova kako lete prema vama.
Bilo bi jeftino porediti Buksovce sa Nadrealistima, sa Pajtonovcima, sa braćom Marks, sa bilo kim. To je bio samo predložak, lajt motiv, inicijalna kapisla, boca šampanjca razbijena o krmu za srećnu plovidbu. Jer već poslije nekoliko sezona, TBOK brodić otisnuo se i suvereno zaplovio crnogorskim radio-talasima, kao niko prije, niti iko poslije njega.
„Emisija na radio“ imala je u sebi od svega po malo, od Alana Forda do Šopenhauera, od Pink Flojda do Peta Metinija, ali najviše Cetinja. Akcenat iz kunete, neizvještačen i čist, lebdio je u etru kao leptir, ne dopuštajući da ga ulove u mrežu prilagodljivosti.
Psovke za laku noć
Tada nijesmo znali kako Buksovci izgledaju. Malo ko jeste. Reklame, spotovi i gostovanja na televiziji uslijediće znatno kasnije. Oni su za nas bili četiri mala Harlekina iz žute kocke, koji su svakog petka u ponoć iznova burgijali dno sopstvene ćelije pokušavajući da zgrabe slobodu. A oslobađali su nas. Smijehom do suza.
Emisije nijesu imale sadašnji, osmišljeni koncept, a baš u tome je i bila draž. Jednom je Popaj (Aleksandar Radunović) donio gitaru i svirao uživo u studiju do sitnih sati. Bilo ga je lijepo čuti, tako neobavezno i spontano.
I slušaoci su se uključivali u program. Neki dječak se javljao non-stop. Zapravo, po glasu se činilo da je toliko mali, da ne umije sam ni da okrene broj. Ali, stariji brat i sestra su mu suflirali. I mali je zvao Buksovce i psovao ih. Tako slatko psovao da je uživao u tome. A oni se nijesu ljutili, niti ga isključivali iz programa. Tobož su vikali na njega, bezazleno skroz, igrajući se kao lavovi s lavićem.
- Što ne spavaš, magarčino? - priprijetili bi mu, jer je već prošlo jedan. A on bi se zagrcnuo od smijeha i kikotao kao malo dijete, što je uostalom i bio.
Oda Staljinu
Zvao ih je i jedan stariji čovjek. Da ih obožava, odmah su shvatili. Da je slijep, to nijesu znali. Jasno ih je razlikovao po boji glasa. Odmah im je dao dijagnozu i na neki način predvidio sudbinu.
Rekao je, otprilike, da su njih četvorica kao fudbalski tim u naletu. I da će jednog dana osvojiti Ligu šampiona. Zonjo (Zoran Marković) je selektor koji postavlja taktiku i sve drži pod kontrolom. Goran (Vujović) je odbrana. Čim neplanirano zagusti sa gostima, on je tu („kao najracionaliniji od ludaka“) da smiruje situaciju i vadi kestenje iz vatre.
Popaj je klasična „desetka“ („srce i duša tima“) koji mozgom dribla protivnike i asistira Gaju (Veselin Gajović) koji nikad, ama baš nikad ne promašuje takve zicere. To kakve vratolomije Gajo izvodi sa riječima, ni pravom Ronaldu nije polazilo sa loptom. O Kristijanu da i ne govorimo.
Kada bi samo jedan jedini kadar bilo moguće zamrznuti za vječnost iz tog malog studija Antene M, u starim prostorijama ispod Gorice, onda bi to bio baš taj. Goran i Popaj pokušavaju da se suzdrže zaustavljajući dah, a onda istovremeno pucaju od smijeha, padajući sa stolica. A Gajo mrtav ozbiljan nastavlja, recimo, svoju „Odu Staljinu“. Zonjo iz režije podiže reglere i instrumental nadjačava smijeh.
Nevidljive ptice
Članovi organizacije The Books of Knjige, sad to već nije teško zaključiti, dobiće jednog dana Trinaestojulske nagrade. Ako ih ne nominuje država, građani će potpisati peticiju. I to poimenice: građanin Miško Ajkula, Svemoćna Sonja, Karpatska Marina, Halko i Piško, Profesor Banđur, Dupli doktor, Edo bravar, Čuvari plaže, Gardaš, Ljušto i Strušćo Struhar, pokojni Radomir Belaćević, pokojni Tomo Jokić, pokojni drug Tito, Tom Kruz, Goca Kosovka, Vidovita Vesna, Moćna Zlata, Miroljub Mišo, Bonomi... i ostala bratija iz bircuza zvanog „Emisija na radio“. Samo bolje da se to što prije desi, dok ne odu u kotorsko naselje Muo „kao četiri raspale đedurine“.
I to će, valjda, biti dovoljan zalog, da Kinezi ili vanzemaljci, kad za 100 godina budu zauzeli Balkan, organizuju izložbu o kulturnoj tradiciji državice koju su „usisali“. Na štandu koji će se odnositi na drugu polovinu 20. vijeka, pored platna Dada Đurića, Kišovih knjiga, video-kaseta sa filmovima Živka Nikolića i dvije Šobićeve ploče, biće istaknut i žuti kockasti tranzistor koji će emitovati sve nesačuvane radio-emisije Buksovaca.
„Pjesme su nevidljive ptice, lutaju naokolo, lete. Pozoveš neku i ona dođe i sleti ti na jezik. Ako je uhvatiš u svesku, ubićeš je“. Ne, nije to Gajova recitacija. Ovo je napisao Alehandro Hodorovski. Ali, to se odnosi i na priče Buksovaca. Ponekad sa sjetom pomislimo na te stare, vanvremenske emisije i žalimo što ih nema okačenih o čiviluk Jutjuba. No, možda je tako bolje. Nijesmo ih ubili, uglavnom. Sve one lutaju negdje naokolo, lete...
FOTO: Privatna arhiva
