Vječna uspomena
Javite maršalu Titu, kad uskoro ponovo ponosan i gizdav stigne u svoj grad, onaj koji je njegovo ime nosio 47 godina, prije nego mu podignu dostojan, prošle sedmice najavljen spomenik! Neki slavni drugovi čekaju ga u posljednjem zbjegu. Eno tamo, među listićima i kvotama.
Na zidu, iza vrata, odmah do table na kojoj su okačeni silni nizovi decimalnih brojeva koje nazivamo kvotama, Titovi drugovi čuvaju stražu godinama. Na ploči od mermera, sa crvenom petokrakom pri vrhu, uklesano je sedam imena.
Milan i Puniša Zlatičanin, Radivoje Vukadinović, Ljubo Radulović, Blažo Lisičić, Dušan Novaković i Tihomir Rajković. Uz natpis: „Za vječnu uspomenu drugovima palim u Narodnooslobodilačkoj borbi i narodnoj revoluciji“...
Cinično vrijeme
Odmah valja istaći: ljudi iz kladionice „Lob“ nijesu ni na koji način krili ili oskrnavili ploču sa imenima boraca i revolucionara, koju su zatekli kada je iznajmljen mali prostor u Ulici Svetozara Markovića. Oni nemaju čega da se stide.
Sedam boraca, nekom nevjerovatnom slučajnošću na koju kladioničarska kvota pada vrtoglavom brzinom samo u ovom našem ciničnom vremenu - našli su se, eto, baš tu. Zaglavljeni u rovu, pod blokadom naše sadašnjosti što brzo zaboravlja, a vrijednost mjeri uglavnom ili isključivo novcem.
Trebalo bi možda da javimo maršalu da je njegovih sedam zaostalo u zbjegu - prije nego što nam prekorno zagrmi: zaostali i izdati, drugovi! Jer koliko pustih kladioničara godinama prolazi kroz prekomorački „Lob“, baš pored table na ulazu, a da se niko ne sjeti da ovo pitanje javno aktuelizuje.
No, to nije ni čudo. Koliko je tek onih koji svakodnevno pređu preko jednog od najprometnijih mostova, onog kod „Hiltona“ što spaja Staru i Mirkovu varoš - a da ne znaju ko su uopšte bili braća Zlatičanin. Milan i Puniša, prva imena sa mermerne ploče.
Zahtjevan sistem
Hajde da probamo da objasnimo kladioničarskim rječnikom: Milan i Puniša su bili među prvima u Crnoj Gori koji su uopšte igrali jedan komplikovan i zahtjevan sistem. Bili su među prvim socijalistima na našim prostorima. Ulagali su mnogo i hazarderski, ali dosljedno. Skoro uvijek na gostujućem terenu.
Milan od 20. godine, prije rata, robijajući u Mariboru, Lepoglavi, Mitrovici, Nišu. Uvijek na najteži prelaz „iz dva u jedan“, još protiv nekih njemačkih timova - tokom rata u borbama na Veljem brdu, Trijepču, Jelinom dubu, Pljevaljskoj bici... Da i ne dočeka blistavi pobjednički tiket, za koji je život dao u borbi na Kablenoj glavi kod Nikšića.
Vaso - Puniša, slična „igra“, ali sa nekim drugačijim parovima. Na velikim barikadama, pa u tamnicama u Dubrovniku, Sarajevu, beogradskoj Glavnjači... Komesar bataljona, posljednji put igrajući na jaku kvotu negdje u maršu preko Sutjeske, u junu 1943. Više nego dovoljno uloga i herca - za ime mosta koji je spojio prošlost sa budućnošću Podgorice.
Posljednji juriš
„Oteti nekom zavičaj, to je najveća krađa svijeta. Zato nikada ne bi trebalo ići odande odakle te gone da se ne vratiš...“ To je napisao Branko Ćopić svojima Nikoletini i Jovandeki, u romanu „Ne tuguj, bronzana stražo“.
Prije nego što jednim spomenikom sagradimo još jedan most, onaj što Podgoricu ponovo i neraskidivo veže sa Titogradom - možda sedmorici heroja sa mermera među kvotama valja otvoriti prolaz za posljednju ofanzivu. Juriš, baš do mjesta gdje bi čuvali stražu svom maršalu Titu.
On bi onda, baš kao nad kanjonom Sutjeske, odatle gledao i čuvao stražu njima. Da ih nikad više ne zaboravimo.
Stojan STAMENIĆ
FOTO: S. Stamenić
