Piše:
Zoran Rakočević
Lars fon Trir je drugo ime za kontroverzu. Danski režiser stekao je reputaciju jednog od najprovokativnijih i najciničnijih autora sedme umjetnosti zbog goleme hrabrosti da prodre u surovi svijet međuljudskih odnosa i prevrednuje čak i naše „najsvetije“ relacije. Fon Trir je pomjerao granice i u ranijim fazama stvaralaštva, u filmovima kao što su „The Element of Crime“ (1984), „Europa“ (1991) „Breaking the Waves“ (1996), „Idiots“ (1998) i „Dancer in the Dark“ (2000), kao i u mini-seriji „The Kingdom“ i potcijenjenom dokumentarcu „The Five Obstructions“ (2003).
Ipak, status istinskog „enfant terrible“ dobio je tek u posljednjoj, najsmjelijoj, najpotresnijoj fazi stvaranja, zahvaljujući nezvaničnoj trilogiji „Antichrist“ (2009), „Melancholia“ (2011) i „Nymphomaniac“ (2013), koja je tematski usmjerena na otuđenje u 21. vijeku.
Represija društva
Fon Trirov film „Noć vještica“ („Halloween“) stiže u bioskope krajem naredne godine, nakon što režiser završi sa festivalskim predstavljanjem i kino distribucijom ovogodišnjeg ostvarenja „The House that Jack Built“ sa Metom Dilonom, Brunom Gancom i Umom Turman.
„Erotika. Umjetnik beduin na vulnerabilnoj ravni aluzivnih konvulzija požude“, podnaslov na prvoj stranici Fon Trirovog scenarija, zavodi nas da pomislimo kako je autor nastavio tragom filma „Nimfomanka“. Međutim, Fon Trir je spremio iznenađenje, makar kad je riječ o radikalnosti teme i preokreta.
U novom filmu Fon Trir postavlja znak pitanja ispred ljudskih sloboda i društva koje ih ograničava, čini se, do nivoa represije. „Noć vještica“ je ime izložbe koju u Nacionalnom muzeju u Kopenhagenu organizuje poznata svjetska konceptuelna umjetnica Stasya Katynski (Mišel Fajfer). No, na prvi pogled, čini vam se da ne gledate umjetničku postavku, već nekakvu mondensku žurku otkačenog i zamaskiranog sloja ljudi iz svijeta umjetnosti i biznisa.
Bivolja klanica
U holu muzeja postavljeno je džinovsko zvono od neprobojnog stakla. U njemu se održava borba bikova. Svako od posjetilaca može da dobije pištoljčić sa mecima koji su puni adrenalinskih stimulansa, uđe u zvono i isprazni ga u životinje. Većina prisutnih to čini, više puta, dok krvave bivolje konture dahću i padaju u borbi za život. S druge strane staklenog zaklona, ogromna grupa navija za mišićavu govečad, izobličenu od testosteronskih projektila.
U jednoj od privatnih prostorija, naga Stasya siječe vene i smješta se u kadu punu vode. Kamera je fokusirana na njeno neprirodno bijelo tijelo. Muzika koja se čuje spolja polako se zaglušuje i pretvara u njene usporene otkucaje srca, a prozor prema bivoljoj klanici u kojoj vještice na metlama kastriraju pobjedničke junce i sodomiziraju njihove testise, zamagljen je. Ovo je jedan od rijetkih kadrova u kojima nas Fon Trir štedi eksplicitnosti.
Radnja se brzo zahuktava i dobija obrise trilera. U sobu provaljuje njen kolega Pjer Liberman (Viljem Dafo) i podvezuje joj ruke da zaustavi krv. Na ivici snage i razuma Stasya ga moli da vodi ljubav s njom, da dočeka vrhunac karijere, ako ne na smrtnom odru, onda u zagrljaju „male smrti“ (le petit mort), kako Francuzi nazivaju orgazam. Pjer je ignoriše. Pravi im po jednu liniju koksa kako bi prikupili snagu za ostatak večeri.
Morbidni modeli
Trir nas vraća u središte zbivanja, kraj staklenog zvona. Voditelj programa (Elton Džon) stoji u centru, na truplima životinja. Najavljuje reviju. Na velikom zastakljenom podijumu ređaju se manekenke sa Stasyinim modnim rješenjima.
Prva, odjevena u vještičju haljinu, nosi ogromni srebrni krst na leđima. Dolazi do kraja podijuma i kliještima vadi zube dok se ne onesvijesti od bola. Druga manekenka hoda na dva velika zarđala eksera koji joj polako probijaju stopala. Za njom hodaju vještica sa otkrivenim genitalijama iz kojih vise zarđali lančići i glavice bijelog luka pričvršćeni za klitoris, i još jedna - u kožnom kombinezonu koja rendom za kupus struže samoj sebi bradavice. I tako dalje, nižu se različiti modeli koji donose sve veće mazohističke morbidarije sa sobom, dok voditelj zaneseno pjeva „Trick or treat, my sweet candy“.
Pjer posmatra Stasyino bezizražajno lice.
- Padaju tvoji modeli, Es. Padaš i ti sa njima. Zašto si i dalje hladna? Petnaest godina si čekala ovu noć, a i dalje si frigidna.
- Ljubavi, ništa nema smisla. Ni izložba, ni moja karijera, ni popišani milioni, ni droga, ni seks, ni ljubav.
- Moraš da se pojaviš dolje na podijumu. Tu su Žerald, Stu, Mini, ministar kulture i neki ambasadori. Cure su već skoro sve mrtve. Ne možeš da se ponašaš kao santa leda.
- Trebalo je da pokažemo kako je umjetnost transcendentna, iznad bola, preko granica čovjeka, izvan stvaralaca. Kakva je to umjetnost koja nije metafizička? Kao da ja marim za njihov bol. Neka padaju! Neka umru za vječnost... Muka mi je od tvog usranog poetskog jezika i tvojih poređenja. Biću kakva želim da budem. Vodi ljubav sa mnom. Sad, Pi... Molim te!
Analno i oralno
Trir relativizuje priču, uz mnogo dramaturških prekida, čineći je uzbudljivom, iako ta nedovršenost umije i da iritira. Kraj umrlih modela, taman nakon što je Elton završio pjesmu „Peal me like I'm big sexy potato“, staje ministar kulture Bjorn Hansen (Stelan Skarsgard). On poziva Katynski, kako kaže, miljenicu u opsezima djelovanja njegovog resora, beduinku umjetnosti i žreca erosa, da primi Zlatnog flamingosa za 2018. godinu.
Gosti su dobili instrukcije da kleknu na pod u momentu kada Stasya uđe u zvono. Ministar drži govor o novom valu artističkih koncepata koji čine da eros posmatramo kao pojavu koja mora da nudi ekstremnost, te da se ne može biti erotičan ako nijesi inovativan, pomjeren, radikalan, oštar...
- Kome se više diže na dobro građenu ženu? Koji je to muškarac kom čvrsta sisa i zategnuta guza podižu libido? Koja je to žena koja se pali na muške mišice i funkcionalan alat? Ova era nadilazi čulno! Ova era traži egzotiku. Čestitam Stasyi. Smrt male vještice koja kombinuje analno i oralno sa mrtvim glodarima iz formaldehida dovela me je do neslućenog vrhunca. Es, Flamingos je tvoj!
Prokleti zombiji
Es ulazi u zvono. Poluosakaćena je. Scena njenog ulaska, dok prisutni kleče, traje 14 minuta. Snimana je iz više uglova, izreckana i spojena šizofrenom montažom kroz koju Fon Trir anatomski precizno potcrtava njeno psihološko stanje.
Četrnaest minuta traje i njen govor zahvalnosti, presječen fantastičnim krupnjacima lica prisutnih. Oni nijesu samo vještice i vrazi, nego i svinjske glave, bundeve, bijesna pseta, trule kobile, plastične bebe i krvave zvijeri. Stasya završava govor nečim što je skoro nalik manifestu.
- Što je za vas uzbudljivo, prokleti zombiji? Zašto ste postali nesrećne nakaze? Da li je moguće da smo toliko trula elita, da nam se više ne diže? Žudim da vidim seljaka i seljanku koji se u pauzi radova na farmi normalno jebu na sijenu, studente koji se krešu u sobičku studentskog doma, dvoje ili troje, pa i četvoro drugara koji poslije koncerta ili filma opale dobar seks. Zapitajte se što smo u međuvremenu postali... Reći ću vam, citirajući jednog velikog umjetnika sa Balkana – evropska trulež.
Ona pada. Muk prekida Pjer.
- Aplauz! Bravo!
Nesiguran pljesak polako raste, kao i samo uvjerenje zgrožene elite da je Stasyin govor bio samo njen antiperformans. Dok Pjer pokušava da izvuče situaciju i pretvori je u njenu suprotnost, Es, ispružena na podu, sa mikrofonom koji joj je ostao u ruci, počinje da bunca.
- Kresni me, Pi! Kresni me, bez toga mi život ne vrijedi ni centa.
Pjer, oznojen i doveden na rub, ubrizgava bivolji stimulans u butinu. Pada na pod dok mu pjenušava krv navire na usta.
Biznis klasa
Elita se oduševljava. Jedan od vještaca skida kostim i ostaje kao od majke rođen. Prvi put vidimo golotinju lišenu vještačkih afrodizijačkih suplemenata. Brzo mu se priključuje jedna od vještica, takođe razodijevajući se.
Elton Džon počinje da pjeva „Never ever full undone“, dok skoro pa magična slika seksa dvoje lijepih, prirodnih ljudi isijava svjetlost na nakaze. U momentu kada otpjeva posljednje stihove, „Never ever lick her tear, never ever suck his beer“, sjeme muškarca obilno štrca po objektivu kamere i sliva se niz naše ekrane. Kraj filma.
U provokativnoj „Noći vještica“ Lars fon Trir nije odstupio od teze o seksualnom nagonu kao najinstinktivnijem ljudskom motoru. Štoviše, sličan motiv je ponovljen, uz dodavanje jake socijalne note ljudskog otuđenja i samodestrukcije društvene elite obuzete hedonizmom, čije gorivo u „evropskoj truleži“ postaju čak i ljudski životi. Čovjek više nije ni rob, ni igračka, ni vlasništvo, ni pion, nego topovsko meso za traganja izgubljene biznismensko-umjetničke klase.
DIZAJN POSTERA: Srđa Dragović
