ZGRABI
FILM
Znate li onaj osjećaj kad vas filmski dijalozi natjeraju da teško dišete i vraćate im se jer su lekcija koju bi trebalo naučiti „naizust“?
„Call Me By Your Name“ (Luka Gvadanjino, 2017) priča je o ljubavi koja nema srećan kraj, zaljubljenosti, otkrivanju i prihvatanju sebe. Prva ljetnja ljubav koja boli baš kao opekotine od sunca. Pri svakom pokretu podsjeća da ste predugo bili izloženi sjaju zvijezde i ne da vam da spavate. Ona vrsta sveprožimajućeg bola poslije kog više ne želite da izađete na svjetlost.
Ono što ovaj film čini stvarno velikim jeste trominutni razgovor sina i oca od kog vam se stvara knedla u grlu. Ta vrsta dijaloga je u kinematografiji najčešće prepuštena ženskim likovima, jer one su te koje se na velikom platnu dave u sopstvenim osjećanjima.
Muškarcima je uskraćeno pravo da pate, osjećaju i traže razumijevanje, utjehu i nježnost. Navikli smo da gledamo ljute muškarce koji se biju i piju. „Call Me By Your Name“ ne koristi ovo opšte mjesto, već likovima oca i sina daje pravo na bliskost i spektar emocija, ne samo ponos i ljutnju. Ovaj film je poklon svim muškarcima jer im daje lik oca na kog mogu da se ugledaju.
TV
Topla preporuka je Netfliksov dokumentarac „Miss Representation“ (Dženifer Sibl Njusom, 2011) u čijem je fokusu način na koji su žene predstavljene u mejnstrim medijima. Osnovna premisa dokumentarca je da „ne možeš biti ono što ne vidiš“, odnosno da su zadate rodne uloge često pojačane njihovim predstavljanjem u medijima koje konzumiramo u našim formativnim godinama.
Dokumentarac je pun intervjua sa nekim od vodećih žena u američkoj politici, kulturi, kao i djevojčicama koje pričaju na koji način plasirane slike utiču na njih. Zašto je ovaj dokumentarac važan? Jer poziva medije na odgovornost, zahtijeva raznovrsnije modele i uzore uz koje će rasti nove generacije. Prečesto ih uzimamo zdravo za gotovo i nekritičiki puštamo da nas oblikuju.
MUZIKA
U septembru 2016. objavljen je album „Skeleton Tree“ Nika Kejva i benda The Bad Seeds. Kad je izašao postavila sam pitanje: „Može li mračnije od ovoga?“. Samo mjesec kasnije Lenard Koen objavio je ploču „You Want It Darker“ i na to pitanje u novembru dao konačan odgovor svojim odlaskom. Muzička scena ispratila je velikog pjesnika. Ostao nam je Kejv.
Ovaj bard tame nam je 2017. u beogradskoj „Areni“ pružio nezaboravno religijsko iskustvo. Kejvov sin Artur poginuo je 2015. godine. Album koji je izašao godinu kasnije ispleten je tim bolom. Biti dio Kejvovog koncerta značilo je pratiti ga kao Vergilija u najdublje ponore bola gdje svjetlost nije dobrodošla. „Svi vi koji ulazite, ostavite svaku nadu!“ Može li mračnije? Može, ako mrak ne samo prepoznaš, već iskusiš.
Kejv nam je tokom koncerta pružio mrak i katarzu. Bili smo dio njegovog procesa zalječenja. Upravljao našom energijom kao šaman, uzimao je, umnožavao, našim glasom prizivao kišu i vjetar i uskladio otkucaje srca. Svi koji smo bili na ovom koncertu dijelimo bliskost koja se stvara kad zajedno sa nekim preživiš neku veliku katastrofu. Jer to je Kejvova muzika - zemljotres, pokolj i poplava koju preživiš.
ZAOBIĐI
FILM / TV / MUZIKA
Ne bih zaobilazila ništa. Filmovi, muzika i televizija su proizvod vremena u kom se nalazimo. Rijaliti, narodnjaci, Balkaton i slično jesu siptomi koje analitičkim pristupom možemo koristiti za utvrđivanje uzroka. Važno je da naučimo da „čitamo“ i da ne budemo pasivni/e konzumenti/kinje.
FOTO: Đorđe Mićović / gofitu.com / magaza.com.ba / amazon.com
